OMILJENI AUTORI

BORBA SA ANĐELOM
Ne idi tamo
Sve je sračunato unapred
Meč je udešen
I kad se on bude pojavio u ringu
Obasjan munjama od magnezijuma
Oni će zapevati da uši zaglunu Te Deum
I pre nego što ti budeš ustao sa stolice
Oni će zazvoniti u zvona što mogu jače
Tresnuće ti u lice
Sveti sunđer
I ti nećeš imati vremena da mu uletiš u perje
Zatim će se oni baciti na tebe
A on će te udariti ispod pojasa
I ti ćeš se srušiti
U strugotine
Sa glupo ukrštenim rukama
I nikad više nećeš moći leći sa ženom

TAMNIČAREVA PESMA
Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži buducnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju

LOV NA KITA
U lov na kita, u lov na kita,
Govorio je otac gnevnim glasom
Sinu Srećku pod šifonjerom,
U lov na kita, u lov na kita
Što nećeš
Da ideš, ej?
A što da lovim to živinče,
Ništa mi nije učinilo, tata,
Idi, ćale, lovi sam,
Kad ti se sviđa,
Ja više volim d' ostanem kod kuće s majkom
I bata-Gasom.
I otac na svom kitolovcu potpuno sam brodi
Po uzburkanoj vodi…
Otac na moru,
Sin kod kuće,
Kit van sebe.
?orbaluk supe vruće
Prevrnu bata-Gasa.
Bura bila strašna,
Supa bila slasna.
Srećko seo pa se vajko:
Što ne odoh u lov, majko,
U lov na kita?
Zar priliku retku ja da upropastim
I brkove svoje kitom ne omastim?
Al' otvoriše se odnekuda vrata -
Mokar i zadihan pojavi se tata
Sa kitom na ramenu.
I na sto kita tresnu, životinju lepu
Plavooku,
Što se ne viđa svakodnevno
Pa reče plačevno:
Šta žurite, požurite,
Isecite ga, gladan sam, 'oću da jedem.
Ali naš Srećko ustade kao od bede,
Pogleda svoga oca u beonja?e,
U beonjače plavih o?iju,
Plavih kao u plavookog kita.
A što jadno živinče da sečem kad mi
Ništa nije učinilo?
Neću, uzmite moj deo, reče.
I na zemlju baci nož,
A kit nož dograbi kako ga opazi
I na oca jurnu, skroz ga proburazi.
Joj, joj, reče bata-Gasa.
Ovo meni na lov liči kad se love leptirići.
I evo
Evo Srećka gde čitulju sprema.
Dok majka zbog muža crninu oblači,
Kit dom razoreni gleda okom plačnim.
I odjednom zakuka:
Zašto ubih jadnog smetenjaka?
Goniće me odsad sila motornjaka,
Istrebiće celu moju retku felu.
Nasmejavši se preteće
Uputi se ka vratima,
Udovici uzgred reče:
Gospođo, ako me neko potraži,
Budite ljubazni i recite:
Kit je izašao, izvolite sesti
I sačekajte ga ako vam ne smeta
Vratiće se opet kroz petnaest leta…
________________________________________

PESMA PTIČARA

Ptica koja leti tako nečujno
Plica crvena i topla kao krv
Ptica tako nežna ptica ismevač
Ptica koju odjednom obuzima strah
Ptica koja samu sebe udara
Ptica koja bi htela pobeći
Ptica usamljena i izbezumljena
Ptica koja bi htela živeti
Ptica koja bi htela pevati
Ptica koja bi htela vikati
Ptica crvena i topla kao krv
Ptica koja leti tako nečujno
Da to je tvoje srce lepa devojko
Tvoje srce koje krilom tužno udara
O tvoje čvrste i bele grudi

OBLETAO JE OKO MENE

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
K'o što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
K'o što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio tesko
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kada me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on

DA SE NAČINI PORTRE JEDNE PTICE

Pre svega naslikati kavez
sa otvorenim vratima
naslikati zatim nesto lepo
nesto prosto
nešto divno
nešto korisno ...
A potom za pticu
postaviti platno uz neko drvo
u nekoj bašti
u nekom gaju
u nekoj šumi
i sakriti se iza drveta
ne govoreći ništa
i bez ijednog pokreta
Neki put ptica dolazi brzo
a mogu proći i duge godine
pre no što se reši da dođe
Ali ne obeshrabrivati se
već čekati uporno
čekati ako treba i godinama
tu brzinu ili laganost dolaska ptice
pošto to nema nikakve veze
sa uspehom slike
A kad ptica dođe
ako dođe
u najvećoj tišini
sačekati da ptica uđe u kavez
pa kad je ušla
zatvoriti tiho vrata kičicom
a zatim
izbrisati jednu po jednu sve prečage
pazeći dobro da se ne dodirne
ni jedno perce ptice
Zatim načiniti portre drveta
izabravši najlepšu od njegovih grana
za pticu
naslikati zatim zeleno lišće
svežinu vetra
sunčanu prašinu
šum životinja i trave u vrelini leta
najzad čekati da ptica reši da peva
Ako ptica ne zapeva
loš je znak
znak da je slika rđava
a ako peva dobar je znak
znak da se može slika potpisati
tad isčupajte sasvim lagano
jedno pero iz krila ptice
i ispišite svoje ime u uglu platna

KAKO STOJE STVARI

U dvanaest dvoraca dobijenih
za dvanaest zalogaja hleba
dvanaest ljudi rida od besa
u dvanaest kupatila
Tuzna poruka i m je stigla
losa vest iz loseg kraja
Negde tamo neki domorodac
digao se iz pirincanog polja
i sa preziorm
saku pirinca
bacio prema nebu.

BAŠTA

Hiljade i hiljade godina
Ne bi bilo dovoljno
Da se opiše
Kratki sekund večnosti
U kome si me ti poljubila
U kome sam te ja poljubio
Jednoga zimskog praskozorja
U Parku Monsuri u Parizu
U Parizu
Na zemlji
Na zemlji koja je zvezda

DECA SE VOLE

Deca kad se vole ljube se stojeći
Po kapijama noći
Dok prolaznici ukazuju prstom na njih
Ali decu kad se vole
Baš je briga da li ih ko vidi
Jer tu su samo njihove senke
Treperave u noći
I koje izazivaju kod prolaznika
Bes prezir smeh i zavist
Deca kad se vole nisu ovde ni za koga
Tada si dalje odavde nego što je noć
I mnogo dalje nego što je dan
Ona su
U zaslepljujućoj svetlosti prve ljubavi

KRV I PERJE

Ševo uspomena
To tvoja krv teče
A ne moja

Ševo uspomena
Stegao sam svoju pesnicu

Ševo uspomena
Lepa mrtva ptico
Nije trebalo da sletiš
I zoblješ iz moje ruke
Zrnca zaborava

PORUKA

Vrata koja je neko otvorio
Vrata koja je neko zatvorio
Stolica na koju je neko seo
Macka koju je neko pomilovao
Voce koje je neko zagrizao
Pismo koje je neko procitao
Stolica koju je neko oborio
Vrata koja je neko otvorio
Put po kome jos neko trci
Suma kojom neko prolazi
Reka u koju neko skace
Bolnica u kojoj neko umire.

POSJETA MUZEJU

Umuzeju voštanih Uspomena
pođite galerijom Promašenih namjera
hodnikom Neiskrenih želja
stepenicama Bezvoljnih žudnji
i upašćete u klopku Kajanja
I tu
moći ćete da urežete po zidovima
sa malim nožem-uspomenom kupljenom na ulazu
zareze Nesporazuma
Ali
iznad sale Izgubljenog dobročinstva
vezanih očiju akrobata Ljubav
igraće na žici ukočen od sreće jedva nazrene
od sreće nikad ne zaboravljene
I muzika njegovog cirkusa
oblijetaće svoju izlizanu ploču
islabljenu ali oduševljenu
i ploča će se okretati
kao mjesec krvavi i ožalošćeni
očarani oživljeni nasmijani obasjani
zadivljeni i zadivljujući
I biće to
muzika maroda ptica
muzika ptica naroda

Posjetioci
slušajte tu muziku i dobro je čujte
i ne da samo obraćate pažnju na tu muziku
na taj šum
već predajte joj se sasvim
Ona će vam se spokojno isplatiti
jednog lijepog dana
ili nekog drugog dana
ta muzika naroda ptica ljubavi

* * *

Mali prosjak
traži milostinju od ptica

Oh
ne ostavljajte mi punu šaku
inaće ću ostati ovdje
ako se mora
i dok se ne smrkne

I u njegovom pogledu pojavluje se
obljesak žalosti

Taj obljesak
uočila je jedna ptica

Nije gladna ali laganožprilazi sitnim obazrivim korakom
da iz čiste pažnje
pozoblje iz dječje ruke
hljeb ponuđen tako prosto

I radost pali sve vatre
u očima malog prosjaka

Pariz noću

Tri šibice kresnuh u noći
Prvu da ti vidim lice
Drugu da ti vidim oči
Poslednju da ti vidim usta
Onda pomrčina da se svega sećam
Dok te u naručju svome stežem srećan.

ДОРУЧАК

Сипао је кафу
У шољу
Долио млеко
У шољу с кафом
Промешао
Кашичицом
Попио белу кафу
И испустио шољу
Не говорећи ништа
Запалио
Цигарету
Правио колуте
Дима
Отресао пепео
У пепељару
Не говорећи ми ништа
Не гледајући ме
Дигао се
Ставио шешир
На главу
Обукао
Кишни мантил
Јер је падала киша
И изашао
На кишу
Без речи
Без погледа
А ја сам се
Ухватила за главу
И плакала.

Kritika

Obično se misli da Prever pripada onoj vrsti pjesnika čije djelo ne zahtjeva posebna tumačenja, ne navodi na rasprave i ne pobuđuje na dublje i rigoroznije analize. Jednostavan u onom što hoće kao pjesnik-humanist i jedinstven u načinu na koji to ostvaruje, Prever, misli se, posjeduje uprošćenu poetsku dimenziju koja je eksplicitna i koja nije u stanju da stvara zabune, unosi smutnje i izaziva oprečne sudove. Sve je tu lako, skladno, harmonično i sentimentalno, kao što je laka, skladna i sentimentalna šansona, muzički oblik koji uvijek ima dobar broj poštovalaca, koji je dopadljiv, rado slušan, ali koji je ipak samo to ; njen cilj je, kanda, sopstvena samodovoljnost, a njeni tvorci kao i da ne žele da ona bude što drugo. Poetska stvarnost Žaka Prevera, ono što se naziva temom, doista neobično podsjeća na tematske sadržaje šansona, no ako to uočavamo, time ipak ne bismo mogli da obezvrijedimo pjesnika; u stvari, ovakvo poređenje u izvjesnom smislu znači prednost za pjesnika kome je, kako bi se reklo, za srce prirastao i jedan način usmenog-narodnog-kazivanja. Zbilja, osluškujući melodiju Preverovih stihova, javlja nam se osjećanje potrebe da je i saopštimo; čini nam se da to osjećanje izbija iz stvarne melodičnosti versa, iz njegove ritamske i ritmičke strukture, iz jedne estradne naracije koja je svojstvo divnog i mnogostranog lirskog prosedea koji plijeni. Tako muzika nalazi svog unutarnjeg tumača čiji je ritam, u nekoj vrsti samoobmane, ispunjava i potvrđuje.

Prever je pjesnik Pariza, njegovih uličica kojima šetkaju odrpanci sa rukama u džepovima i "posrnule" djevojke, pjesnik njegovih spomenika čije sjenke prelaze preko trgova i robijašnica, pjesnik njegove rijeke-jedinstveno poetične i poetizovane Sene, čije vode odnose gradsko smeće kao bukete cvijeća i na čijim mostovima još kao da stoje jedini kraljevi Pariza-upravo ti probisvjeti, bezbrižni kao sunce, vjetar i kiša. Ovaj milje stvoren je od lakih sličica radničkih četvrti, gdje su ljubav i bijeda dva uključujuća motiva, gdje je realnost lirična, te nam se i najsitniji postupci i zbivanja ukazuju kao čudesni i nobični. Neobičnost običnosti, tako bismo mogli nazvati taj svijet, cjelovit u nastajanju, svijet cvijećarnica, hipodroma, sudnica, gradskog zelenila, bistroa, buđenja, ustajanja, doručka, prvih jutarnjih novina, šetnje, svijet metroa, pristaništa, uličnih svjetiljki, svijet berze, nepravde, besposlice, prostitucije, samoubistava, nježnosti, povrataka i rastanaka, javnih kupatila, oskudnog drveća, kupoprodaje, zamjena, loše uređenih stanova, svjetlosti; sve staje u jedan prostor koji je pjesnik učinio svojim ne povišavajući nikada temperaturu svoje, na izgled ravnodušne, rečenice. Možda taj lik srećno uhvaćenog Pariza, u trenutku kada se rađa iz magle praskozorja i ljudskih sudbina, simbolizuje Preverov sunce-lav koji trese grivom prema prolaznicima prije nego će otići na počinak i svojom snažnom šapom miluje bedra neke ljepojke koja čeka ljubljvnika. Drama dana se ne završava, no počinje, i sutrašnje jutro, prema Preveru, donijeće isti život, mahnit, blag i surov, pun ucvijeljenih srdaca, nada i promašenih ambicija. Uzalud je pokušavati da mu se nađe neki drugi smisao, izvan njega samog. Pomirljivost je potrebna da bi se razlozi za optužbu otkrili na jednoj drugoj strani upravo u izazivačima društvene nesreće, koja kod Prevera, kao i kod drugih socijalnih pjesnika, nije sudbinska, već je proizvod jednog političkog, ekonomskog kvalifikativa čiji su korjeni u materijalnoj nejednakosti.

Treba pročitati, ne ustežući se pred jako ispoljenom sentimentalnošću, izvrsnu "Staru pjesmu" koja otvara put ka socijalnoj tematici, kojoj se pjesnik "Riječi" i "Spektakla" vraća svakom svojom novom zbirkom. To je povijest o ljubavi, a onda i o bijedi,o djevojci koja se bacila u rijeku upoznavši siromaštvo i glad. Pjesnik tu osuđuje one koji su stvarni krivci za njenu smrt, koji ravnodušnošću svog življenja, žderanja i pića, svojom pustom, tupavom, dokonom i nemoralnom "životnom strategijom" izazivaju revolt svega što je ostalo kao čist čovjekov san:

Bura duva nad Engleskom

kralj kraljica i svi velikodostojnici

razbarušeni su

Kruna je pala na zemlju

i kotrlja se

kotrlja kotrlja

a na obalama more je razbija

ono se pjeni ono je rasrđeno

ono viče na kralja Engleske

zbog smrti jednog djeteta

zbog Kozi sedamnaestogodišnje utopljenice.

Pojedite svoj sendvič bogataši

poijte svoje pivo

Pojedite svoj sendvič bogataši

i platite piće

Otvorite vrata izađite

Mrtva je ona koju sam volio

Dosta mi je svega

Bacila se u rijeku

najljepša djevojka Engleske

Bacila se u zaleđenu vodu

Nestanite bez traga i glasa.

storodna je i ona pjesma o gradskim ključevima koji su poprskani krvlju dok admiral i pacovi napuštaju brod, što je pojednostavljena verzija jedne savremene kataklizme gdje su suze pjesnika izazvane "razlozima otaxbine"koja se još jednom- i po ko zna koji put - vješa trakom Legije časti "u crnom kabinetu istorije". Taj socijalni Prever, sa svim prednostima i nedostacima koje mu ovo opredjeljenje pridaje danas, uspijeva da nam se nametne ne otkrivajući istine, već govoreći o njima neposredno, zanimljivo i ljudski toplo. Pariz je ponekad za Prevera sličan albumu sa starim fotografijama, gdje razaznajemo likove svojih baka, matera i rođaka, sa burmama i prstenjem, sa svijećnjacima i vještačkim brkovima, sa žiponima i naperlitanim cvijećem, sa djecom u matroskom odijelu i s drvenim obručem-trobojkom. Tako se taj Preverov Pariz, slika koja nadahnjuje sanjarenje, ustremljuje na naše asocijacije, izazivajući ih i podstičući, pa i onda kada je to Pariz perverznih čika koje sred nekog šetališta nude otvorene fišeke djevojčicama, i Pariz rodoskrnavitelja i Pariz "neograničenih moći novca".

Izašavši iz nadrealizma, Prever se nije u potpunosti lišio izvjesnih njegovih crta; ono što bismo mogli nazvati pjesnikovim nadrealističkim iskustvom, to je sada otpor prema retorici, težnja da se poetski govor smiri, svede na jednostavan eksplikativ, da se uprosti u smislu svakodnevnog, na izgled, nepretencioznog kazivanja, kao na primjer u ovim stihovima:

Jedan čovjek sa nekakvom kutijom

ulazi u Luvr

i sjeda na klupu

zagledajući kutiju

vrlo pažljivo...

Ovdje, kao i u drugim Preverovim pjesmama, poezija ne želi da bude iznuđena povišenom temperaturom patetičnog verba, ona traži drugi put, kroz obične, na izgled banalne naracije, da se na kraju ostvari u sveukupnoj iluziji izvjesne svjetlosti koja dolazi iz spoja teme, ritma i riječi.Ona se, isto tako, ostvaruje igrom riječi - koja je, na žalost, najčešće neprevodiva - gotovo slučajnim rimama, koje iskrsavaju naglo kao netražene i potpuno spontane, asonancama i novinom i svježinom slike.Pa ipak ova obilježja ostaju spoljnipratioci i svojstva, mi ih otkrivamo jer su tu, prisutna i uočljiva, ali ono što čini Prevera u poetskom postuoku jedinstvenim pjesnikom ne samo u francuskoj literaturi danas to je "sistem anegdote", pričice koja je predmet za koji se hvata i oko koga se drži riječ. Pri tom zapažamo da pjesnik "pripovjedajući" stvara štimung nedovršenošću slike, ostavljajući čitaocu da otkriva detalje neke drame prepuštajući mu svoje djelo i pružajući mu dovoljno prostora da sačini sopstvenu iluziju stvarnosti.

ojava prve knjige ("Riječ", 1946.godine) stvorila je Preveru veliku popularnost kod najšire čitalačke publike. Popularnost je rasla sa objavljivanjem novih knjiga ("Spektakl", "Povijesti", "Kiša i lijepo vrijeme", "Gomila") i poricala gotovo već utvrđeno mišljenje da je moderan pjesnik osuđen na tužan i apsurdan položaj umjetnika koji se ne obraća nikome, jer ne postoje oni koji bi uložili trud da ga saslušaju. Svojim jednostavnim govorom Prever se obratio vječnim zaljubljenicima sa Sene, tim ljubavnim parovima, šetačima, izletnicima, jednoj "gomili"koja je, prihvativši ga kao svog pjesnika, pokazala da poezija još ima pravo na postojanje. Prever vraća povjerenje čitaoca pjesniku i poeziji; on-iako čak, površan i bez oprosti-revolucioniše izraz još jednom, čineći ga prihvatljivim i za one kojima je poezija izvještačen i tuđ način saopštavanja emocija. To dolazi otuda što Prever objektivizuje predmet uvodeći postupkom pripovijedača u materiju pjesme sudbine ljudi, krijući se iz njih kao kakav dobro maskiran izvođač neke složene, ali pri prvom susretu jasne pantonime. Mi ga nalazimo u onome što je idabrao i njegov sentiment je prisutan u onom što ukazuje, bilo da slavi ili optužuje. Prepoznajemo antikleraksilizmu, u njegovoj anarhočnosti, u njegovom pomalo nedefinisanom suprostavljanju svijetu. Isto tako, od Preverovog pjesničkog djela ne trba odvajati izvorne scenarije koje je pisao za filmove Marsela Karnea ("Bečernje posjete", "Vrata noći", " Djeca raja"), gdje se očituje ista atmosfera nesrećno zaljubljenih, životom zaplašenih i socijalno izopštenih. Rješenja njihovih sudbina nema, i pjesnik i nije tu da bi ih dao. On je, kao savremenik, jednostavno primoran da govori o svemu , jer to " sve"-sačinjeno iz " lijepog" i "ružnog"-jeste život koji ga okružuje. U ovoj pomirljivosti ne treba vidjeti toleranciju i kompromis. Naprotiv, postoje u njegovoj poeziji zvona koja zvone na uzbunu, i njihov zvuk je prijatan našem uhu. I kada govori:

Bratstvo Jednakost Sloboda pa to je sjajno

Oh blakonaklona Bijedo

Da ne postojiš trbalo bi te izmisliti . . .

On ovom rugalicom svakako ne misli da je život, tako bogat i raznolik, samo zahtjevan materijal koji mu se nudi da ga opjeva i da postoji kao pjesnik, već i da se čuje u onom kriku koji polazi iz njega kao što bi došao iz drugih da ti drugi imaju mogućnost da govore na način poetskog posredovanja.

Sanjar, usamljenik, ogorčen i nepovjerljiv, ćutljivac i pričlo, vječiti pobunjenik, objektivist i "senzualac", poistovjećen sa drugima kao nekada Vitšen i Majakovski, Žak Prever je pjesnik koji nam je potreban; on je usvome djelu kao što je u životu drugih, u svijetu prijateljstva, nade, propuštenih šansi, obeshrabrenosti, bespuća i vjere u čovjeka.

Aleksandar Ristović

Zašto je potrebna bijeda svijetu?

Otkada je svijeta i vijeka, bijeda postoji. Niko ne pamti doba ni vrijeme, čak ni "učiteljica života", da je postojalo a da bijede nije bilo. Ona je posljedica, a gdje joj je uzrok? Logičnog odgovora nema. Zna se samo da je ona dosad mnogo života odnijela, mnoge usijane glave ohladila, a i mnogo mudrosti podarila. Patnja joj je glavna osobina, a dostojanstvo sporedna (bez koje se i može, eto, kad se već može bez svega) ali muka i patnja su neminovne. Ljudi kojma je ona breme, u svakom pogledu su specifični. Izraz lica im odaje borbu sa sudbinom, stalnu napetost spremnu za okršaj, ili poniznost ili, dostojanstvo. Taj izraz može biti svakakav, ali uvijek teži samo jednom-kako skinuti toliko breme bijede sa svojih okorenih i umorenih leđa. Da li je ona ovozemaljsko otijelotvorenje nebeskog pakla? Oni koji su je spoznali misle da jeste. Ali ona je možda još i gora! U paklu se ispaštaju grijesi, a ona vam ostavlja mogućnost da pored ispaštanja počinite još grijehova ako joj podlegnete ili ostanete dostojanstveni i prepustite se smrti. Sa bijedom se nikad ne zna. Ona tjera ljude da čine nemoguće, mijenja svijet, mijenja boje, prirodu, sve! NJene snaga je neizmjerna! Ali zašto, zašto, zašto nam je potrebna? Možda zato da nas budi na vrijeme, podsjeti na obaveze, da nas vaspita? Ne zna se. Izgleda da je svevišnji Bog shvatio da nije stvorio savršen svijet, pa mu je poslao slijepu bijedu da ga usavrši i odabere one koji će pored njega.

Vrijedi li o patnji govoriti?

Kažeš li čovjeku o svojoj patnji jedan će ti pomoći, drugi će te sažaliti,treći će ti odmoći, četvrti će te ignorisati, peti ti poželiti pomoć, šesti će te saslušati, sedmi prezreti, osmi će se obradovati, deveti će te ismijati, deseti zaplakati, . . . Ne vrijedi! Nju treba pretapati i kaliti, od nje čak i umjetnost stvarati, ali na prazno o njoj govoriti, ne! Ona je kao užeglo gvožđe kojeg se prihvatiš ili ti ga bace u ruke. Ali može nešto postati od nje, budeš li se sa njom pravilno nosio. Ne hvataj je se odmah već je osmotri sa svake strane, a kad se krene hladiti ne dopusti da od nje ne ostane neka nakaza, nego je pretoči u nešto poučno! Na kraju ćeš završiti zahvaljujući joj i čak je voljeti.

Može li ljubav zaista pobjediti sve?

Iskonska i istinska ljubav pomaže da se umre u miru, zadovoljan i sobom i svojim životom.Ona je lijek, izvor ideja i pokretač ljudskih akcija. Viječna tema umjetnosti i krajnji cilj života. LJubav je raj ovozemaljskog svijeta koja ne donosi sve patnje, ali ih mnogo olakšava. I kao krajnji, najviši, najčistiji produkt ljudskog bića da li moče pobijediti sve? Da.

Da li je smrt samo san o životu, san o tome de se možete jednom probuditi i zbacivši svoj pokrov od kamena osloboditi se?

Smrt je san o životu samo onima koji "ovaj" život provode spavajući. "Ovaj" život je pun ljepote, prilika i radosti, samo zavisi koliko smo spremni uložiti da to dokažemo. Ružne i loše stvari se primjećuju odmah, takve su po prirodi. NJihovo lice nek' nas ne parališe i nek' ne prikuje za sebe naš pogled. LJepote ima neizmjerno, samo da ju je primjetiti-evo putokaza: ljubav i rad!

Ali glavni uzrok "mrtvog sna" kojim ljudi provode "ovaj" je nedostatak samokritičnosti. A "mrtvi san" je stanje u kom se istinska ljepota ne može spoznati. Vizija ljepote ljudi koji spavaju je materijalno bogastvo i fizički užici tačno isplanirani i zabilježeni u organizeru. Ti ljudi nisu svjesni da su u procesu, ali neka, biće vremena i da shvate.

Trebali od tuđe nesreće okrenuti glavu jer i vas "odviše boli" da je gledate?

Svi ljudi su braća po nesreći i patnji. LJudi koji pate govore jednim jezikom, koji će svako progovoriti kad tad. Okrenete li glavu od svog brata, okrenuli ste je i od sebe, svih drugih ljudi i od Boga. Shvatite da ste onda izgnanik vrijedan prezira! Pomognete li njemu, pomoćite te i sebi! Ruka ruku mije, a nije li tako, ono ljudsko, što bi trebalo da je u vama, isparilo je! Potrudite se da vam to dopre do svijesti prije nego . . .

Epopeja? Ne treba nama epopeja. Mi smo željni mira, napretka i blagostanja. Zašto mi uvijek da ratujemo? Nismo mi narod koji pati za epopejama, a nazad u istoriju nanizali smo ih sebi na prsa i previše. To je naše ordenje, krvavo i teško, ali naše, koje nas brani od zaborava i ukazuje da budućnosti nema ako se prošlost ne shvati. Narod smo mi takav da ne trpi mnogo uljeze i strance na svojoj zemlji. Mnogo puta su nam život zagorčali, nametali svoju volju i pogane ideje, smatrajući nas za divljake koji rade "višak" ciljeva, uz mirnu savjest i blagoslov, mogu tamaniti kao gamad. A sve to jer kroz našu zemlju prolazi prečica za Istok ili, pak, za Zapad! kakve li njih pobude vode, a nas bi došli vaspitavati! Zašto ne treba da se mi plašimo kazne božije, jer i kad smo ratovali, ratovali smo za svoju slobodu, a ne za više ciljeve. Valjda smo zato i toliko izdržali.

Tražim pomilovanje

Tražim pomilovanje za zgužvane misli
Za one koji se izgubili
i svoje srce stisli.

Za one koji klecaju pod teretom svog bremena
I koji ne znaju da za sve treba vremena
Za one koji hoće da na prečac
Postignu mnogo.

Tražim pomilovanje za one koji bježe od života
I koji su zaslijepljeni idejom
Da postoji divota
Jedino izvan naše planete
Za one koji bježe kao dijete
Kad se pred njima ukaže problem
Kojem u oči treba pogledati.

Tražim pomilovanje za one koji sami sebe ne razumiju
Nije zato što ne umiju
Već zato što su se udaljili od sebe
I što njihovo srce težak teret grebe
Što su ga sami sebi natovarili.

Kad

Kada lavče doručkuje
lavica se podmlađuje
Kad oganj traži svoj deo
zemlja crveni
Kad smrt govori o ljubavi
zivot podrhtava
Kad život govori o smrti
ljubav se osmehuje.

Šta se sve događa u jednom trenutku

Jedna lasta leti po nebu,
leti ka svome gnezdu
u kome su joj mali.
Ona im nosi suncobrane
stakliće lončiće trave
i mnoge stvari koje zanimaju decu.
U istome trenutku
dole u kući u kojoj je postelja
mladić jedan umire polako.
Na troroaru ispred vrata
zastaje neki tip u crnom
pa odlazi
dok iza ovih vrata
mladić ljubi devojku.
A mladić na postelji umire.
Lasta proleće ispred prozora
i baca poklone kroz okna i veli:
“Gle jedan kako umire“,
i ona leti sprat više
i tamo gleda kroz okno.
A tu
ubica sedi s licem u šakama
a žrtva leži u uglu zgrčena.
Još jedan mrtvac govori lasta.
Ubica sa licem u šakama
pita se kako da ode odavde...
Ustaje i uzima cigaretu
pa seda.
A lasta ga posmatra izdaleka
i najzad u svom kljunu nosi šibicu
pa kljunom kljuca u okno.
Ubica otvara prozor
uzima šibicu, hvata lastu
i pali svoju cigaretu.
Nema na čemu odgovara lasta,
to je bar najmanja stvar.
I odleće jednim treptajem krila.
A ubica zatvara prozor
seda na stolicu i puši.
Žrtva ustaje i veli-
Nezgodno je biti mrtav,
čovek je sasvim hladan.
A ubica žrtvi daje cigaretu
“Popuši jednu, zagrejaće te“.
I žrtva kaže hvala.
A ubica odgovra
“Oh to je najmanja stvar.
Zar vam ne dugujem barem toliko?!“
I uzima šešir i stavlja na glavu
i odlazi.
Korača ulicom
pa naglo se zaustavlja.
Misli na ženu koju je mnogo voleo
zbog nje je čak i ubio.
Istina on tu ženu ne voli već odavno
ali joj to nikad nije smeo reći
jer neće da joj učini nažao.
I tako s vremena na vreme
zbog nje tek ubije po nekog.
Njoj to čini veliko zadovoljstvo.
Radije bi umro nego ona da pati
zbog njega.
A nje se ne tiče šta muči ubicu.
A kad drugi pati,
on prosto poludi.
Kao da je ošinut.
Van sebe je
i čini šta bilo, gde bilo, kad bilo.
A onda se gubi naglo.

Svako vrši svoj posao.


Prever

....Ptica sto peva u mojoj glavi,
ponavlja mi da te ljubim,
ponavlja mi da me ljubis.
Ptica sto jedno isto ruje
Sutra ujutro ubicu je....