OMILJENI AUTORI

76.



Diego Rivera strpljenjem medvjeda
tražio je smaragd šume u slikarstvu
ili rumenicu, žestoki cvijet krvi,
skupio je svjetlo svijeta na tvojoj slici.



Slikao je odlucan oblik tvoga nosa,
iskru tvojih divljih zjenica,
nokte što raspaljuju zavist mjeseca,



Stavi ti dvije glave vulkana jarko crvena
od vatre, ljubavi i plamena araukanskog,
i iznad obraza koje pozlati glina



pokri te kacigom neobuzdana požara
i ostadoše tamo tajno ulovljene
oci mi na svojoj potpunoj kuli: tvojoj kosi.





77.



Danas je danas s težinom prohujala vremena,
s krilima svega što ce tek biti sutra,
danas je Jug mora, staro doba vode
i zadaca nekog novog dana.



Tvojim ustima podignutim k svijetlu ili mjesecu
pridružiše se latice istrošena dana,
i jucer stiže žureci svojom tamnom ulicom
da bismo se sjetili njegova mrtvoga lica.



Danas, jucer i sutra jedu se hodajuci,
pojedimo dan kao gorucu kravu,
naše stado ceka sa svojim izbrojenim danima,



no svoje brašno baci vrijeme u tvoje srce,
moja ljubav sagradi pec od gline Temuca:
jer si ti kruh svagdanji za moju dušu.





78.



Nemam: nikada više, i nemam: uvijek. Na pijesku
pobjeda ostavi noge izgubljene.
Ubogi sam covjek odreden da ljubi bližnje.
Ljubim te. Ne znam tko si. Ne dajem, ne prodajem trnje.



Netko ce možda znati da nisam pleo vijence
krvave, da sam se borio s porugom,
da sam doista ispunio plimu svoje duše.
I da sam podlost placao golubicama.



Ne poznajem: nikada, jer drugaciji
bijah, jesam i bit cu, u ime
svoje nestalne ljubavi proglašavam nevinost.



Smrt je samo kamen, kamen zaborava.
Volim te i ljubim radost na tvojim usnama.
Donesimo drva. Zapalit cemo vatru u planini.





Noć


79.



Nocu, ljubljena, veži svoje srce za moje
i neka zajedno u snu razbiju tmine
kao dvostruki bubanj, boreci se u šumi
protiv gustoga zida okupanog lišca.



Prolazu nocni, crna žeravo sna
što hvataš niti zemaljskoga grožda
tocnošcu nekog neredovita vlaka
što sjene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.



Zato me, ljubavi, veži za cipkasti pokret,
za postojanost što kuca u tvojim grudima
krilima nekog labuda ispod vode,



da bi na zvjezdana pitanja ovog neba
naš san odgovorio jednim jedinim kljucem
i samo jednim vratima koja zatvori tama.





80.



S putovanja i bola vratih se, ljubavi moja,
tvom glasu, tvojoj ruci što dira žice gitare,
vatri koja prekida jesen poljupcima
i kruženju noci na nebu sumracnom.



Za sve ljude svijeta tražim kruh i carstvo,
tražim zemlju za sve ratare bez srece,
i da se ne nada nitko miru moje krvi i pjeva.
Ali bez tvoje ljubavi ne mogu a da ne umrem.



Za sve to svira valcer jasnog mjeseca,
i pjesma gondolijera u bodi gitare
sve dok mi umorna glava ne klone sanjajuci:



jer sve su nesanice mog života zamrsile
ovu sjenicu gdje ti ruka živi i leti
cuvajuci tu noc putnika usnuloga.

81.



Sada si moja. Pocivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noc se okrece na svojim nevidljivim kotacima,
a ti si uza me cista mira ko jantar uspavani.



Nijedna nece, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ici ceš, ici cemo zajedno vodama ovog vremena.
Nijedna nece putovati sjenom zajedno samnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mjesec.



Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oci sklopiše kao dva siva krila,



dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noc, svijet i vjetar rasplicu svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.





82.



Ljubavi moja, zatvorivši ova nocna vrata
molim te, ljubavi, da podeš u tamni prostor:
zatvori snove i udi s nebom u moje oci,
prostri se u mojoj krvi kao široka rijeka.



Zbogom, zbogom okrutna jasnoco koja ode
padajuci u vrecu svakoga prošlog dana,
zbogom svakoj zraci narace ili sata,
zdravo, zdravo sjeno, nestalna pratilice!



Na ovom brodu ili vodi, smrti ili novom životu,
još jednom sjedinjeni, usnili i uskrsnuli,
mi smo samo vjencanje noci u krvi.



Na znam tko živi ili umire tko se budi
ili odmara, ali tvoje srce poklanja
u mojim grudima darove svitanja.





83.



Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
ko mreže zapletene.



Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka što se udvostrucuje u sjeni.



Uspravna, bit ceš druga što ce živjeti sutra,
al od onih granica izgubljenih u noci,
oi ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo



nešto ostaje i vodi nas svijetlu života
kao da je pecat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.





84.



Još jednom, ljubavi, mreža dana gasi
djela, kotace, vatre i hropac rastanka,
i noci predajemo pšenicu povijenu
kojuje podne primilo od svijetla i od zemlje.



Samo mjesec posred svoje šiste stranice
podržava stupove širokog ušca neba,
postojbina usvaja tromost zlata
i ruke tvoje polako pripremaju noc.



O ljubavi, o noci, o kupolo zatvorena rijekom
neprobojnih voda i u sjeni neba
što odvaja i potapa svoje olujno grožde,



sve dok ne budemo jedini taman prostor,
kalež u koji pada nebeski pepeo,
kaplja u bilu spore i duge rijeke.





85.



S mora prema ulicama juri skitnicka magla
kao para goveda pokopanog u studen,
dugi jezici vode skupljaju skrivajuci
mjesec što nam životima obeca postati nebeskim.



Rana jeseni, piskutavo sace lišca
kad iznad sela drhte tvoje zastave
pjevaju lude žene opraštajuci se s rijekama
i konji ržu i ržu sve do Patagonije.



Na tvome licu vecernja povijuša
koja tiho raste nošena ljubavlju
do glasnih potkova neba.



Saginjem se nad vatrom tvog nocnog tijela
i ne volim ti samo njedra nego i jesen
što prosiplje u magli prekomorsku krv.

86.



O, južni križu, djetelino mirisnog fosfora,
s cetiri poljupca danas probi tvoja ljepota,
preprijecila je sjenu i moj šešir:
okrugao mjesec šetao je po studeni.



Tada, sljubavlju mojom, s ljubljenom, o dijamanti
modroga inja, vedrino nebeska, zrcalo,
ti si se pojavila i noc se ispuni
s tvoja cetiri podruma uzdrhtala od vina.



O ustreptalo srebro ribe sjajne i ciste,
zeleni križu, peršinu blistave sjene,
krijesnico na jedinstvo neba osudena,



pocivaj u meni, sklopimo naše oci.
Na jedan trenutak spavaj s ljudskom noci.
Upali u meni svoja cetiri zvjezdana broja.





87.



Tri morske ptice, tri munje, troje škare
presjekoše hladno nebo prema Antofagasti
i zato ostade samo uzdrhtali zrak,
sve je treperilo kao ranjena zastava.



Samoco, daj mi znak svog neprekidnog projektila,
jedva da si put okrutnih ptica
i kucanje što nesumnjivo predhodi
medu i glazbi, moru i rodenju.



(Samoca koju podržava postojano lice
kao težak cvijet raširen bez prestanka,
sve dok ne obuhvati cistu množinu neba.)



Ljetela su hladna krila mora, Arhipelaga
u susret pijesku sjeveroistocnog Chillea.
I noc je zatvorila svoj nebeski zasun

AKO ME ZABORAVI�


Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano telo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi, svetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo-pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo-pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
iščupati svoje korene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
pristaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živiš biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.


Pablo Neruda

POĆI ĆEŠ SA MNOM

"Poći ćeš sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom"- kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.

Generali izdajnici/ Pogledajte moju mrtvu kuću, pogledajte moju slomljenu Španjolsku/ Iz svake kuće izbija gorući metal umjesto cvijeta, iz svakog otvora ustaje Španjolska/ Iz svakog ubijenog djeteta raste oružje s očima/ Iz svakog zločina rađaju se meci koji će jednog dana pronaći vaša srca/ Hodite, pogledajte krv na ulicama!
Oči koje su vidjele ne trebaju biti zatvorene, ruke koje su dotakle ne trebaju zaboraviti kad drže pero..." (Zarobljeni um, 1953.)
88.



Vraca se mjesec Ožujak sa svojim skrivenim svjetlom
i nebom se skližu beskrajne ribe,
nestalan zemaljski dim napreduje oprezno
i stvari jedna po jedna padaju u tišinu.



Srecom, u toj krizi skitnicke atmosfere
združila si živote mora i plamena,
žalobno gibanje broda zime,
oblik koji je ljubav utisnula gitari.



O ljubavi, ružo što je okupaše sirene i pjena,
vatro što plešeš i ulaziš nevidljivim stubama
i budiš krv u tunelu besanice,



da bi se zatrli valovi na nebu,
da bi more zaboravilo svoja dobra i lavove
i da bi svijet pao u tamne mreže.





89.



Kad umrem želim tvoje ruke na svojim ocima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još, jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.



Hocu da živiš dok te, uspavan, cekam,
hocu da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.



Hocu da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje, rascvjetana,



da bi dostigla sve što ti ljubav moja nareduje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.





90.



Pomislih da cu umrijeti, osjetih blizinu studeni
i od svooga života ostavih samo tebe:
usta ti bijahu dani i noci moje zemaljske,
a tvoja koža republika koju mi poljupci stvoriše.



U ovome trenutku gotovo je s knjigama,
prijateljstvom i blagom zgrtanim bez predaha,
s prozracnom kucom koju smo skupa sagradili:
sve prestade da postoji osim tvojih ociju.



Jer ljubav je, dok nas život progoni,
naprosto visoki val iznad valova,
ali jao kad smrt stigne i kucne na vrata.



Ostaje samo tvoj pogled za toliku prazninu,
samo tvoja svjetlost da se ne bude više,
samo ljubav tvoja da zatvori sjenu.

91.



Pokrivaju nas godine kao sitna kiša,
vrijeme je beskrajno i jalovo,
pero soli dira tvoje lice
i kapi su izgrizle moju odecu:



ne razlikuju vrijeme u mojim rukama
ili let narance u tvojima:
snijegom i motikom probija život:
tvoj život koji je život moj.



Moj život koji ti dadoh puni se
godinama, kao volumen nekog grozda.
Vratit ce se grožde zemlji.



A tamo dolje vrijeme ce i dalje postojati
i nadati se i padat ce kiša na prah
željno da izbriše i samu odsutnost.





92.



Ljubavi moja, umrem li, a ti ne umreš,
ljubavi moja, umreš li, a ja ne umrem,
ne ostavimo bolu odviše prostora:
nema života do ovoga koji živimo.



Prah u žitu, pijesak u pijesku,
vrijeme, voda što luta, nejasan vjetar
odnio nas je kao plovece sjeme.
Moglo se desiti da se ne sretnemo u vremenu.



Onu livadu na kojoj se nadosmo,
o maleni beskraju, vracamo,
ali ta ljubav, ljubavi, nije svršena.



I kao što nije imala rodenja,
ni smrti nema i kao duga rijeka
mijenja jedino zemlje i usne.







93.



Ako se jednog dana tvoja njedra zaustave,
i nešto prestane teci govoreci u tvojim žilama,
ako ti glas sa usana side i ne bude rujec,
ako ti ruke zaborave ljeteti i usnu,



Matildo, ljubavi, neka ti usne budu malo otvorene
jer ovaj posljednji poljubac mora trajati sa mnom,
mora ostati zauvijek nepomican na tvojim ustima
da bih ga tako sacuvao u svojoj smrti.



Umrijet cu ljubeci ti luda i hladna usta,
grleci izgubljeni grozd tvoga tijela,
tražeci svjetlo tvojih sklopljenih ociju.



I tako, kad zemlja primi naš zagrljaj
otici cemospleteni u jednoj smtri
da bismo zauvijek živjeli vjecnost jednog poljupca.





94.



Umrem li nadživi me s toliko ciste snage
da probudiš bijes bljedila i studeni,
podigni s juga na jug nerazorive oci,
od sunca do sunca da zvone ti usta gitare.



Necu da okljijevaju ni smijeh, ni tvoji koraci,
Ne želim da umre moje nasljede moje radosti,
Ne kucaj o moje grudi, ja sam odsutan.
Živi u mojoj odsutnosti kao u nekoj kuci.



Odsutnost je kuca toliko velika
da ceš u nju uci preko zidova
i obijesiti slike o zrak.



Odsutnost je kuca toliko prozirna
da cu te bez života vidjeti kako živiš
i, budeš li trpjela, ljubavi, umrijet cu ponovo.







95.



Kao mi, ko se ljubio? Tražimo
drevni pepeo spaljenoga srca
i tamo neka padaju redom naši poljupci
sve dok ne uskrsnu nenastanjeni cvijet.



Ljubimo ljubav što pojede svoj plod
i side na zemlju s licem i vlašcu:
ti i ja smo svjetlost koja se nastavlja,
njen neslomljivi i osjetljivi klas.



Ljubavi koju zakopa toliko hladna vremena,
i snijeg i proljece i zaborav i jesen,
približimo svjetlo jedne nove jabuke,




svježine otvorene jednom novom ranom,
kao da drevna ljubav stupa u tišini
po vjecnosti sahranjenih usta.

96.



Razmišljam, ovo doba u kome si me voljela
nestat ce zamijenjeno nekom drugom modrinom
i druga koža bit ce na istim kostima
i druge oci vidjet ce proljece.



Nitko od onih što su svezali ovaj cas,
od onih koji su razgovarali s dimom,
ni vlade, ni trgovci, ni prolaznici,
nece i dalje plesati na svojim koncima.



Nestat ce okrutni bogovi s naocarima,
dlakavi mesožderi s knjigom,
lisne uši i pipipaseyros.



I kad svijet bude tek ispran
rodit ce se u vodi druge oci
i niknut ce pšenica bez suza.





97.



Treba letjeti u ovom vremenu, ali kamo?
Bez krila i aviona letjeti bez sumnje:
Vec su prošli koraci bez pomoci
i nisu podigli noge putnika.



Treba letjeti u svakom casu
poput orlova, muha i dana,
treba pobjediti oci Saturna
i podici tamo nova zvona.



Sad nisu dovoljne cipele i ulice,
sada ne služi zemlja lutalicama,
sada je korijenje prešlo noc



i ti ceš se pojaviti na drugoj zvijezdi,
sasvim sigurno privremena,
na kraju pretvorena u divlji mak.







98.



Ova rijec, ovaj papir ispisan
tisucama ruku jedne jedine ruke,
ne ostaje u tebi, ne služi snovima,
u zemlju pada i tamo se nastavlja.



Nije važno hoce li se svjetlo ili hvala
uliti ili izliti iz pehara
ako su bili snažan drhtaj vina,
ako ti je usta obojila krasnica.



Ne želi više kasni slog
ono što privlaci i povlaci hrid
mojih uspomena, uzbudena pjena



želi pisati jedino tvoje ime.
I makar o njemu šuti moja mracna ljubav
kasnije ce ga izgovoriti proljece.





99.



Doci ce drugi dani, razumjet ce se
tišina bilja i planeta
i koliko ce se cistih stvari desiti!
Violine ce imati miris mjeseca!



Kruh ce tada biti kao ti što jesi:
imat ce tvoj glas, tvoje žitno porijeklo
i druge ce stvari tvojim glasom govoriti:
izgubljeni konji Jeseni.



I ako ne bude kako je sudeno
ljubav ce ispuniti velike bacve
kao da je drevni med pastira,



a ti u prahu mog srca
(gdje ce biti beskrajna skladišta)
ici ceš i vracati se medu lubenice.




100.



U središtu zemlje odvojit cu
smaragde, da bih te ugledao
i ti ceš stajati poput klasja
s perom vode glasnicke.



Kakav svijet! Kakav duboki peršin!
Kakav brod što plovi u milini!
I ti, možda, i ja, možda topaz!
Nece biti više diobe u zvonima.



Bit ce samo zrak potpuno slobodan,
jabuka nošene vjetrom,
socna knjiga u sjenici,



i tamo gdje mirišu karafili
stvorit cemo odoru što ce se oprijeti
vjecnosti nekog pobjednickog poljupca.

Znam da ima ponavljanja ali zelja da svih 100 stavim zajedno je bila jaca.Izvinite

ODA VINU



Dan obojen vinom,

noć obojena vinom,

vino sa modrom stopicom,

ili vino od topazove krvi

vino,

zvjezdano dijete zemlje,

vino, glatko

kao zlatni mač,

mekan

kao najnježnija kadifa

vino, kao morska školjka,

puna čuda,

zaljubljena,

morska,

nijedan te pehar nije imao,

nijedna pjesma, nijedan čovjek,

ti si koral, društven,

koji mora biti podijeljen.

Vremenom si

hranio smrtna

sjećanja;

tvoji valovi su nas nosili

od groba do groba,

kamenorezac ledenih grobnica,

mi jaučemo

sa poteklim suzama,

tvoja

slavna

proljetna odora

je drugačija,

krv teče u mlazovima,

vjetar zahvata dan,

ništa nije ostalo

od tvoje jake duše.

Vino

podstiče proljeće, sreću,

niče iz zemlje kao biljka,

zidovi se ruše,

stjenovite litice,

otvori zatvaraju,

jer pjesma je rođena.

Krčag vina i ti pored mene

u divljini,

pjevao je drevni pjesnik.

Pusti neka krčag

naspe poljubac ljubavi sam.



Draga moja, najednom,

obline tvojih bokova

se pretvaraju u obline vinskog krčaga,

tvoje grudi su niske grozdova,

tvoje bradavice su grozdovi,

obrisi sjena duhova osvjetljavaju ti kosu,

a pupak tvoj je nevin

pričvršćen za pupčanu vrpcu trbuha

tvoja ljubav je nepresušivi

vodopad vina,

svjetlo koje obasjava moja čula,

zemaljska divota životna.



Ali ti si nešto više od ljubavi,

vatreni poljubac,

toplina vatre,

mnogo više od vina života,

ti si,

društvo muškarca,

prozračnost,

oličenje discipline,

obilje cvijeća.

Volim te, kada si za stolom,

dok pričamo,

u svjetlosti boce

inteligentnog vina.

Pij ga,

i sjeti se pri svakoj

zlatnoj kapi,

u svakoj topaznoj čaši,

u svakoj bordo kuvači,

kako se jeseni radilo

da bi se napunio krčag;
dozvoli jednostavnom čovjeku da se sjeti

naslijeđa i svoje obaveze

da pjeva pjesme vinu.

...Odlazak...

U slutnji, u ceznji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Braca, Imotskoga.

I bljesak slavna sestopera,
i miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

Tin Ujevic

Nesto i za me

Radost cu svoju saopciti svijetu,
ali bol moj neka ostane za me.

Neka se braca ogriju na mome zaru,
no tajnih suza ne povjeravam nikomu.

Covjece, ako zvuk rijeci moze da ti dade srecu,
ja ti je necu kratiti.

Ali na stravicnome drumu sto vodi u ponore
ja hocu da ostanem sam.

da cujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da vise ne znam sebe sâma
ni dima bôla u maglama.


Tin Ujevic


Ove su reci crnje od dubine

Ove su rijeci crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke
— one su, tako, siknule iz tmine,
i sada streme k'o pruzene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati ce zlatnik,
a moje suze dat ce djerdane.

— No one samo imati ce cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno objesenu,
ljubljeno dijete, bas o tvome vratu.

Tin Ujevic

Tin Ujević: Svakidašnja jadikovka





„Svakidašnja jadikovka“ je pjesma napisana za vrijeme Ujevićevog boravka u Parizu, kada je bio potišten ratnim dešavanjima u otadžbini, te su samim tim u njemu vladala tužna i melanholična osjećanja. Pjesmu naravno možemo da posmatramo na proširenom planu, obuhvatajući sa tim sva vremenska razdoblja i sve nepogode. Uvijek su postojali neshvaćeni pjesnici koji su patili zbog izvjesnih dešavanja. I oni su uvijek nosioci patnje i stranadanja na svojim nejakim plećima. Ujević svoju pjesmu, kao pomoćno sredstvo opstanka pjesnika, poredi sa lomačom i kaže da ga nešto nagoni da je izgovori. Taj nagon su same loše prilike ako uzmemo u obzir pređašnju rečenicu gdje pominjem da su pjesme pjesnikov život i poseban svijet u koji mogu da se privremeno sklone kada su spoljne prilike loše.


Sada se možemo osvrnuti na četvoročlanu strukturu pjesme: uvod i tri obraćanja Bogu. U samom uvodu Ujević opisuje ratne prilike pomiješane sa svojim osjećajima. U prvom obraćanju Bogu on kao da moli za milost navodeći Isusa kao primjer velikog stradanja. Poziva se na obećanja koja mu je Bog dao, i koja se vjerovatno odnose na samo ratno stanje. Hrist predstavlja paćenika koji je stradao da okaje grijehe naroda. Pjesnik kao da moli Boga da se osvrne na to i da shvati da se dosta žrtvovalo i okajavalo i da bi trebao ponovo da vlada mir. U tom čitavom dijelu on opisuje stradanje Hristovo kao da želi što više pojačati osjećaje i kod Boga i kod čitaoca. U drugom obraćanju Bogu, Ujević zaziva pjesmu i poredi je sa Božijom riječi. Na ovo sam se osvrnula u prethodnom pasusu poredeći pjesmu sa pjesnikovim životom. Još je značajno pomenuti veoma snažne riječi koje se odnose na samu pjesmu a vezane su za vatru. Pjesnik izgara od želje da stvori svoj svijet u koji će da se sakrije privremeno. Gori u plamenu da ostvari koliki toliki spas. U trećem dijelu Ujević opet moli za spas. Kao da u ovom fragmentu spaja djelimično prvi i drugi dio. Traži spas i pjesmu. Traži spas u pjesmi.

AUGUSTIN TIN UJEVIĆ

(1891-1955)

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći

Svakidašnja jadikovka

Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad !

I biti slab, i nemoćan
sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.

Bez sjaja zvijezde udesa
sto sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.

--O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.

O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,

od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.

I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.

I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.

I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.

I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,

i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.

O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.

Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.

Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova !

O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.

Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.

Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.

Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,

kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad !

1916.

Pobratimstvo lica u svemiru


Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Blaženo jutro

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Vječni prsten

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle;

Jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada,
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći.

Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem;

Samo ipak neće tada, nadajmo se,
da nas jošte taru ove brige ružne,
i da polet u vis događaji kose
i plamen za ženom naše usne kužne.

Pa da barem tada, za tisuć tisuća
i tisuću ljeta, i još mnogo veće,
primimo na naša srca uzdišuća,
kao nikad doslije, jedan uzduh sreće.

Uhapšen u svojoj magli


Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

Kolajna

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

***

Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kada nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.

IV

Miris ljepote struji u toj kosi,
njene su usne pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

— Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

— Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

— božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke,
— One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

— No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu.

VI

Je l' ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.

VII

Kad vidim njenu bijelu sliku
usred okvira svog prozora,
grudi mi trešte na muziku
beskrajnu, golu našeg mora.

I ja je vrebam kako čita
il neko tanko ruho veze
— a moja želja sva mahnita
ko drhtav listak gorske breze.

Groznica ište: Ti si ona
za koju mene rodi majka?
Molitvi mojoj cilj, ikona,
a mojoj mašti san i bajka?

Da svojim duhom tebi mogu,
a svojom usnom tvojoj rađi.
oprostio bih život bogu
i bio mlađi, ljepši, slađi.

VIII

Iz tvoga doma zijaju ovamo
ledena stakla sa nepovjerenjem,
a moje oči okrenute tamo
pilje sa željom, stravom, nestrpljenjem.

Sad poznam čamu neke stare kiše
i ravnodušni očaj šturih kuća;
no ova glava plamsa jošte više
i huđe praska ova krvca vruća.

Kakav su bezdan ova dva-tri metra
do tvoga lica što je nježnom svilom!
Vaj, teče kobni razmak jednog vjetra
međ mojim ognjem i tvojim profilom.

Da mi je mudro ostati na miru
bez želje tvojih cjelova i noći!
ne bih se bojo propasti u viru,
po kojem treba, ko po glavnji, proći!

IX

Božanska ženo, gospo nepoznata,
dokle, i kamo, mene misliš vući?
Hora je došla te ja moram tući
Zlatnim zvekirom na bešćutna vrata.

Od tvojih čari i od blijeska zlata,
od dvora strepim kuda imam ući,
a krto srce moralo bi pući
bez tvog osmješka, besmrtna Beata.

Dok sjaju sunca i blijedi mjeseci,
snatrim o zmaju ispred tvoga praga
i zlatnom klasju u toj mekoj kosi.

I preklinjem te: Nepoznata reci,
kakva te tuga iz daljine draga,
i još mi reci, gdje si, što si, ko si? —

X

Znaš da mi čežnja u čekanju sniva
da kroz jaz strave crni šaptač šapne;
ti pojmiš gordost kada volja zapne
i razum gdje se prepast svijeta sliva.

Ponos je zora moći, divna Diva,
on što plač priječi da u suzu kapne;
nek carsku dušu rulja na krst sapne,
odati neće tajne koje skriva.

Živjeti vrijedi zbog blijeska ljepote,
pa da nam borba svaku raskoš ote,
ni nisko rugo niti laska pasja

okaljat neće tvoje suho zlato,
ni ukrasti nam, blago bogodato,
suton što osmijeh lica tvog obasja.

XI

Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.

Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu —
jer evo, trome grudi širiš
čeznućem suncu, jorgovanu.

Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici — i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.

Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.

Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.

Žene među kraljicama

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

Tin Ujević
(1891-1955)

Rođen je u Vrgorcu , a umro u Zagrebu .Pučku školu polazio je u Imotskom i Makarskoj. Od 1902. godine živi u splitskom sjemeništu, te polazi Klasičnu gimnaziju u Splitu, da bi 1907. godine napustio sjemenište, a time i pripreme za svećeničko zvanje. Nakon mature (1909) odlazi u Zagreb, gdje studira hrvatski jezik i književnost, filologiju i filozofiju na Mudroslovnom fakultetu. U to vrijeme počinje se aktivno zanimati za književnost, ali i za politiku.. Godine 1913. odlazi u Pariz, s namjerom promicanja ideje sjedinjena Hrvata i Srba, ali nakon 1917. godine, razočaran postupcima Jugoslavenskog odbora i srpske diplomacije, prekida svoju političku aktivnost. 1914. je na tri mjeseca pristupio Legiji stranaca. Do 1919. boravi u Parizu, gdje se intenzivno bavio pisanjem i proučavanjem umjetnosti, osobito književnosti. Po povratku u domovinu, isprva boravi u Zagrebu, zatim u Beogradu (1920-1926), Sarajevu (1930-1937) i Splitu (1937-1940). Povremeno se vraćao u Zagreb, u kojem će nakon 1940. ostati do smrti.

Prvu pjesmu, sonet Za novim vidicima, objavio je u časopisu Mlada hrvatska 1909. godine. Ujevićeve rane pjesme, od kojih je deset uključeno i u antologiju Hrvatska mlada lirika (1914), nastale su na tragu Matoševe poetike, te se Ujević smatra jednim od najdarovitijih pjesnika tzv. Matoševog kruga. Njegove zbirke pjesama Lelek sebra (1920) i Kolajna (1926), svojom intimnošću, predstavljaju prekretnicu u Ujevićevom stvaralaštvu, te se nerijetko ocjenjuju kao vrhunac Ujevićeve, ali i hrvatske lirike uopće. Riječ je o zbirkama koje se od pjesma prethodne faze razlikuju svojim narušavanjem čvrste forme stiha i strofe, te dominacijom motiva i tema nastalih na tragu francuskih simbolista, osobito Baudelairea. Sljedeće Ujevićeve zbirke Auto na korzu (1932), Ojađeno zvono (1933) i Žedan kamen na studencu (1954) donose liriku obilježenu razmišljanjem o budućnosti na tragu nadrealističke, ekspresionističke i futurističke poetike. Riječ je o formom slobodnijoj lirici, koje je nerijetko pisana slobodnim stihom, a čiji tematski raspon varira od tehnoloških do filozofskih tema.

Ujevićevu prozu sačinjavaju intimistički intonirani feljtoni i eseji (zbirke Skalpel kaosa, 1938; Ljudi za vratima gostionice, 1938), te književne studije i filozofske rasprave. Kao erudit i poznavatelj više svjetskih jezika, ali prije svega pjesnik, Ujević je izuzetno uspješno preveo djela Prousta, Rimbauda, Poea, Conrada i dr

ČIN SPUTANIH RUKU

U noćnim tramvajima, kroz rane metropolitene,
sa žuljnim cipelama, no srcem ispod plavih bluza,
odlaze šutljive ekipe na posle ostavljene,
s usnom od rakije vlažnom, i tihom slutnjom suza.

Na desno i na lijevo, već kamo potreba ište,
sa djetetom i ženom kroz pospana predgrađa,
i tek su u hrpi stigli na tamno rvalište,
eno se iza stakla blijeda krvavo sunce rađa.

Svi oni obaraju bore čela ponižena,
svi nude djelu ruke hrapave, uprljane.
Oko njih bruji orkestar kolesa i sirena,
u njima šapuću riječi buntovne, tmaste, i sane.

Oni slušaju žarko pjevanje peći,
i kajiše remena, i previranje kotla.
Oni gledaju: gle, duvar biva teži i veći,
a jeza robovska pada s plafona pa sve do tla.

Oni drijemaju uz dernjavu hiljade grla rada;
onda se bude: na šini željeznica hukti,
otkucaj čekića kreše u njima ritam jada,
dok tuga polja i tvornica u dnevnoj strasti hukti.

Ova je srca tesalo hiljade kladivaca,
ove je mozgove pretrglo hiljadu rasprskanja!
Crveno željezo, zapaljen ugalj na čela odsjev baca,
petrolej i benzin na prašnom potiljku sanja.

Rastu, u prostor vrcane, pi lane i talione!
Zvonca i maljevi i pipci bude tonove mnogobrojne
u mnogozvučje zapaljene i zahuktale vasione
nad tjemena frenezije i nad šije već znojne.

Bruje u šire protege užurbanosti snaga.
Struje od crne zemlje, streme do lampiona sunca
sa ognjem, sa meljanjem crnoga zemljina blaga;
sve pišti, sve kriješti, sve vrišti, sve kliče i bunca.

Blažena himno napora ljudi, da nisi toliko skupa,
bila bi najljepša pjesma i muzika vascijela svijeta!
Visoko povrh dimnjaka, daleko od parinih rupa,
puca šum rabota nja poput prebogata zvukovna cvijeta.

Grme i gromore potmule oblasti suterena
u žustro razgorenje i čak u raspraskanje.
Iz toliko vrenja, plamena, vonjeva i pjena,
sukljaju oblaci dima i rijeka magle: u sanje!

U ovom glasu zavija, kao da orguljaju grobov i
i ječi nešto sumorno, strahovito i muklo.
U ovom glasu kao da preklinju robovi:
"O rasti, srce svijeta, crveno, samo da ne bi puklo!"

U labirintu panike, duž acetilena,
nešto svirepo jednoliko, s provalom nadahnuća,
pretače se u gvožđe; paralelno, desna je uposlena,
mozak brojeve misli, a srce kovanja vruća.

I tako, po oproštaju od vreve radione,
na brodovima teškim od večernjega rada,
spuštenih čela, kao na povratku iz kaznione,
klipšu hrpe u bijedu skrovišta velegrada;

A da im tamo barem, pored zdjel e supe,
daruje domaća svijetla još probuđena Vesta!
I da se kućne nade za prisne sinije skupe
za ljubav i za snagu umornog Hefesta!

GRAČKA VJETROVA


Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

"Ja sam noću pio, a danju radio", kazao je jednom prilikom Tin Ujević, objašnjavajući kako je uspio postati i ostati paradigma boemije na našim prostorima te ispisati u isto vrijeme čak sedamnaest svezaka, koliko imaju njegova sabrana djela. Ovaj pjesnik, esejista i prevodilac proveo je značajan dio života u Sarajevu.
Pjesnik, esejist, književni kritičar, prevoditelj. Jedinstveni genij jezika i stiha, živio je samo za književnost, s onu stranu građanskih konvencija i karijere, a posjedovao je neiscrpnu erudiciju, kojom je prožet sav njegov ogromni opus (Sabrana djela I-XVII, Zagreb, 1967). U mladosti bio je vatreni pristalica tzv. narodnoga ujedinjenja. Prekinuvši studije u Zagrebu, otišao 1912. u Beograd pa u Pariz. Aktivno surađivao s Jugoslavenskim odborom. Iz Pariza se u Zagreb vratio 1919. zagonetno promijenjen uslijed teških osobnih i političkih razočarenja. (U Ispitu savjesti 1919. godine napisao je: "Augustin Ujević je odista umro, i ovaj čovjek koji diše u njegovoj lešini i navlači na se njegovo odijelo jest samo njegov neki prisni prijatelj ili čak sekretar, koji zna izvjesne njegove tajne, ali nije on.") Živio u Beogradu, zatim u Sarajevu, pa u Zagrebu. Najvažnije Ujevićeve knjige: Lelek sebra (Beograd, 1920), Kolajna (Beograd, 1926), Auto na korzu (Nikšić, 1932), Ojađeno zvono (Zagreb, 1933), Rukovet (Zagreb, 1950), Žedan kamen na studencu (Zagreb, 1954), Mamurluci i pobješnjela krava (Zagreb, 1956), Mudre i lude djevice, pjesničke proze (Sarajevo, 1957), te knjige eseja: Ljudi za vratima gostionice (Zagreb, 1938) i Skalpel kaosa (Zagreb, 1938). Objavio je ogroman broj izvanrednih kritičkih i polemičkih članaka, eseja, feljtona, putopisa. Izvrsno je prevodio moderne klasike sa svih najvažnijih evropskih jezika.

NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sv a od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,

A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ru ka,

K akva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

Z a krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,

A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sun ca kojim ne znam ime
pre da me zgrabe u svoje visine,

N o što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.

SUTRUSNI TRAMVAJI

Moji me tramvaji voze u beskonačnost.
Jednim naporom peta skočit ću u božanstvo.
Kroz obruč nužda ravno vrcam u vječnost
i, s prezirom cipela skačući, usput kličem:
Zemljo, hasta luego!

Dugo drndaju kola koj a mene voze,
a likovi mojih saputnika pretvaraju se u tajne maske,
putovanje biva dugo i dugo,
a moje rane gube svijest i srce sjećanje

Zamak na Zapadu! - Varke bengalskih vatara,
žene koje muči ljubav i najteže strasti,
glas Aksela i Fausta, sumpor Mefistofela;
lomače ploti i teške udare zločinstava,
grobare u Welsu i kopače u Šanblu,
i avione nad Helsingörom,
sve, sve sluša me kroz drndanje kolesa:
proživljujem patnju karijatida
i maštovito lutanje Site iz Ramayane.
Priviđa se glatki profil Musageta,
i ž ivot sa himničkim bilom orfičkih ritama,
gaženje cvijeća uz kvašenje suzama.
O ljudi, koliko sam ukrao vaših riječi!
Meni je žao
duboke muzike Wagnera i bure Beethovena
što mi služe za moju žarku pratnju.
Ja imam dvorac u Španiji i do Jalte Potemkina,
prima m depeše sa Marsa i najdaljih sazviježđa,
na svodu neba čitam horoskope,
imam tajne ortake u kolu svetih učitelja,
prosjak, a gospodar neba i zemlje i pakla.
Bodisatve i mahatme nude mi vrela mudrosti,
žene za me iznose svoje najljepše halje
i posipaju se draguljima, -
fakiri izvode vježbe kao čili gimnaste,
askete poste za moje grijehe;
a ja sam mračan i nepoznat
kao talas mora slomljen do Orkada
na nekim fingalskim spiljama.

Moji tramvaji ravno u beskonačnost jure,
u meni se biju Kosova krvava,
u krug se tope sve muzike sure,
bliješti oreol povrh trudnih glava,
i začuđeno brinu se figure
sfinga mojih suputnika: "Je li to san ili java?"
U meni se budi zvuk zgaženih prava.
oslobođeni Zakon novih Java.
Ja sam napokon stao na glavu zmiji i slomio sindžire.

No kraj svih slova i otrovnih svijesti
ja volim majsku dušu blagovijesti
i srce žene sa nevinim tijelom:
da uzme teški dopis usred ruku
i da nas plače u jednome kutu,
da nas prorida do rika moždine.
. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Tramvaji, tramvaji, tramvaji
po dosadnoj kiši i magli,
dok se meni u Benares nagli;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
mamni kao šampanjska pjena,
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
, , , , ;
tramvaji, tramvaji, tramvaji
- pletite se u oblake, opijumi crnih sanja! -
U Zagrebu i u Beogradu,
u Münchenu, u Beču, Pešti, Versaillesu i Londonu;
tramvaji, tramvaji, tramvaji;
i jošte drugo: omnibusi, autobusi, kola,
kočije, fijakeri, metropoliteni, undergroundi,
male šumske željeznice i uspinjače,
liftovi i automobili;
tramvaji, t ramvaji, tramvaji
šašavi i oslobodilački
u vijeku bune i rada:
oni su ponekad zgazili poneko tijelo,
na njih je rijetko pala neka bomba
paklenskoga romba.

Tramvaji, moji tramvaji.
No danas, kako sve dobro biva,
ja slutim da ova prisutna Vika
(mondenka? švelja? il kino-diva)
bez rđavih misli mene dira:
ja slutim u njoj zvuk klavira
i znam da me samo zato dira
što srodnu notu u njoj svira
krv uzmućena kao slatko vino,
ofelijski glivaji.
Tramvaji, tramvaji novih doba
poremećenih Evropa:
u njima miris tankih ro ba
i uspomena toplih soba,
brzi, i pjani, i bez zloba;
tramvaji u život i smrt, nadu i zaborav,
sadašnjost i budućnost,
zanosni, sutrusni,
tram - tram - tram - tram -
vaji - vaji -
tramvaji.

ZELENU GRANU

Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek svoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.

Mistički prostor noći. Izabrane pjesme

CVRKUTANJE SRCA U POKRAJINI SANJA

[i]
Ptice pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu,
puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san.
Ptice mi javljaju da su radosno sa mnom u savezu,
ptice cvrkuću u misli i naviještaju crveni dan.

Ptice su ostavile šume i svježe granje stabala.
Sada se sjatile u grad, ali u pohode isključivo meni.
One kljucaju kljunom u plohu zvonkih stakala.
One pjevaju suncu i boji u ovoj ugodnoj sjeni.

One su rekle hvala vjetru i pjesmi ganuta lista.
Ispričale su povijest stvari u toku između zelje i neba.
Ptice mi dragaju lice i nude cjelov iz čista.
Ptice mašta krotkosti primiti s ruku zrnja i hljeba.

Došle su ptice k meni, k valu, na idealnu rijeku.
One, jedine iskrene, u ovoj građi zidanog mraka.
I, takve, predaju mrkim licima u turobnome vijeku
golemu poruku sreće iz plavetnoga zraka.

O ptice, i ja sam ptica, i ja se ljuljam na grani,
ili siječem prostore gdje se razmeđa zemlje brate.
Cvrkuće u mom srcu, jer ja sam duh izabrani,
a vi ste, ptičice, poslane da u mom snu zapjevate.

I kada odlete ptice, ostat će njihova krila
i moje glasnice iznutra sve nabubrene zvukom.
O ova pera šarena da bi se u let milja razvila
i pobjedu kliktala nad rasparanim mukom!

Vrlo rijetka odgonetka
živopisna sna:
cvrkuće
s vrh kuće
u moj zvučni Ja!


Tin Ujevic

TAJANSTVENA

[i]
Tko sam , sto sam
sto cu, koga volim,
sto trazim, kuda idem
za cim lutam?

Uzalud nebo za odgovor molim
uplasen sobom svoje suze gutam;
Tajanstvo stvari i zivota zebe,
ne poznajem nista, a najmanje sebe...


Tin Ujevic

Ganutljive opaske

Prerano sam se rodio za ravnodushnosti zemlje.
S vijekom moje dushe umrle su gatke.
Nashao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje

Nauchio sam se ljubiti stvari sitne i nevazhne.
I malenkost me o bitnom charu uchi.
Ja cijenim chashu vode i pogachice razhne,
a u dnu vode sna tek me oblak muchi.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoccu, shto je sunce od jasnocce.
Moja rijeka teche strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuche, zle rijechi i sve zlocce.

Od mene pochinje era koja jos ne poche.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobishne ploche,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.

Ima pod mojom kozhom predragog Narcisa,
jer suvishe je strastan naslijedeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.


Jos cu na kraju voljeti vrline
i pravi chovjek mene ce da divi.
Jer gade mi se pljuvachke i sline
i shvaccam kad se prijateljski zhivi.


Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekuzhio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se chudim vandalizmu.
Ja bivam mladji. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!