OMILJENI AUTORI

"Sve sto zivi,oziljak ima"-sergej jesenjin


SERGEJ JESENJIN

Rodjen je septembra 1895. godine u selu Konstantinovu, u Rusiji. Kako je sam govorio, djetinstvo mu je proteklo: 'Kao i kod svih seoskih derana". Zaista, djetinstvo je proveo na selu, uz stari ruski sat, i blistavi samovar u "niskom domu sa plavim oknima". Za njegov dalji rad najzasluznije je skolovanje na univerzitetu gdje je upoznao mnoge pjesnike koji ce kasnije uticati na njega. Uvijek je govorio da njegovim pjesmama ne treba predgovor, jer poslije citanja svaki ce citalac vec sam sve shvatiti, mada su se mnogi trudili da ga proprate kritikom. Sergej nikoga nije ostavljao ravnodusnim. Ljudi su ga ili voljeli ili mrzili. Cesto je sjedio sam i zamisljen, uz casu zestokog pica i "safo" cigaretu, pa su ga mnogi proglasaval cudakom ili cak alkoholicarem. Neki su cak i zazirali od njega jer je bio prilicno preke naravi. Neshvacen i progonjen sa mnogih strana, nemogavsi vise da se bori, i ne vidjevsi izlaza iz otuzne svakodnevice, Sergej Aleksandrovic Jesenjin, izvrsio je samoubistvo 28. decembra 1925. godine u hotelu "Angleterre" u Lenjingradu. Pred samoubistvo, sopstvenom je krvlju napisao jednu od svojih najljepsih pjesama:Dovidjenja druze moj

RASTANAK

Vece crne obrve natuce
Usnule ptice pred kanonom stoje
Da nisam mladost popio juce
Da se juce nismo rastali nas dvoje

Zaboravi mracne sile
Sto me bez milosti kidale i klale
Lik tvoj njezni i oci tvoje mile
U dusi su mi jedino ostale

Pa i ako se zaljubim u drugu
I s njom ljubljenom, shvati
Pricacu o tebi svoju tugu
I kao nekad opet drugom zvati

Pricacu joj o nama koje kuda
I o zivotu sve sto bude htela
Glavo moja neizmerno luda
Do cega si ti mene dovela

DOVIDJENJA DRUZE MOJ

Do vidjenja,dragi,do vidjenja;

Ti mi prijatelju jednom bijese sve.

Urecen rastanak bez naseg htjenja

Obecava I sastanak,zar ne?



Do vidjenja,dragi,bez ruke,bez slova

Nemoj da ti bol obrve povije-

Umrijeti nije nista na ovom svijetu nova,

Al' ni zivjeti bas nije najnovije

MAJČINO PISMO

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
"Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga.

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš--
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim--
i mjesto predsjednika
u volispolkomu


Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio."

. ........................................

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem--
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.

ODGOVOR

Starice mila,
živi ko i prije.
Nježno me dira
tvoja ljubav živa.
No ne znaš ti
i tebi jasno nije
zbog čega živim
i o čemu to snivam!

U vas je zima,
i kad mjesec sija
ja znam da misliš
često ko i prije
da netko neznan
višnju našu svija
i bijelim snijegom
o prozore bije.

O majko!
Po toj buri kom se drijema?
Iz dimnjaka se čuju
čudni glasi.
Ti želiš leći,
no postelje nema
i vidiš grob
u kome umrla si.




Pa sablasno cvili,
ko hor crkvenjaka
nariče i pjeva --
ta mećava-tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

Najdraže od svega
proljeće je meni
i poplavu volim
u naglome toku,
kad je svaki iver
kao brod u pjeni,
a beskrajni prostor
otimlje se oku.

No proljeće ovo --
moju ljubav sada --
ja slavnom revolucijom
nazivam,
i samo zbog nje
tugujem i stradam.
I samo nju
ja čekam i dozivam.

No, ova rugoba --
ledena planeta!
Nju ni sunce - Lenjin
rastopiti neće!
Zato bolne duše
nemoćna poeta
tražio sam kavge
i pio svako veče.

No doći će vrijeme,
mati najslađa!
i eto nama
časa željenoga!
Nismo se zalud
latili oružja:
jedan topa,
drugi - pera svoga.

Ne misli na sve to,
i na pare.
Kakva sramota?
zar si ti to, je li?
Ja nisam krava,
ni konj, ni magare,
da bi me lako
iz štale izveli.



Doći ću sam
kad pravo vrijeme svane,
kad bude trebalo
tući po planeti.
Ocu ću dati
Stvari obećane,
a tebi šal,
pa da te na me sjeti.


Sad - mećava vije,
ko hor crkvenjaka
naričući pjeva --
vijavica tuga!
I snijeg se taloži
u vidu petaka,
a za lijesom nema
ni žene, ni druga.

**

Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."

**

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.

**

O, probudi me rano sutra,
strpljiva, brižna moja mati!
Poći ću iza humke puta
dragoga gosta dočekati.

Ja vidjeh danas kraj gušćaka
širokih kola trag u lugu.
Vjetar ispod šatre oblaka
vije njegovu zlatnu dugu.

Proći će sutra u ranoj zori,
kaput-mjesec prignut pod granom,
a kobila će da vijori
crvenim repom nad poljanom.

O, probudi me rano, mati,
osvijetli naš sobičak uski.
Govore da ću ja postati
uskoro slavni pjesnik ruski.

Tebe i gosta ću opjevati,
našu peć, krov i pijevca, brava...
Na pjesme će se prolijevati
mlijeko tvojih riđih krava.

LISICA
A. M. Remizovu

Na razmrskanoj nozi se dovukla
i savila kraj brloga uz brijeg.
Krvava nit je granicu povukla,
odijeliv joj od mrka lica snijeg.

Odzvanjo pucanj još kroz dim je pusti,
ljuljo u oku šumski joj se put.
Iz džbunja vjetar razbarušen, pusti,
raznosio je zvonku sačmu svud.

Nad njom ko žuna kružila je magla.
Vlažno se veče žarilo u krug.
Uznemirena glava već se sagla
i hladan bje na rani jezik dug.

Ko baklja žuti rep u snijeg je pao,
i dah gnjiloće obuze je svu.
Inja i dima vonj se širit stao,
a krv je tiho kapala po tlu.

ISPOVIJEST MANGUPA
Ne može sav svijet
pjevati, ni da jabukom
do tuđih nogu pada.

Ovo je najveća ispovijest
jednog mangupa do sada.

Ja se namjerno i raščupan i nesan,
glave nalik petrolejskoj lampi, smucam.
Ja volim da kroz ogoljelu jesen
vaših mračnih duša zasvjetlucam.
Ja volim kada na mene se sruči
ko žestoka kiša kamen poruge.
Ja samo čvršće stisnem u toj tuči
mjehur kose, poput prsle čvoruge.

I tada mi se u živ spomen vrati
šibljikav prud i sipljiv šumor jova,
i da negdje žive otac moj i mati,
kojima sada nije do mojih stihova;
a kojima sam drag ko krv i raž u polju
ko proljetni dažd pod kojim livade zelene.
I vilama bi pošli na vas , da vas kolju
za svaku ružnu riječ i povik protiv mene.

O jadni, jadni seljaci!
Zacijelo poružnjeste, patite
u strahu od boga i pokislih usijeva.
O, kad biste mogli shvatiti
da je vaš sin najbolji
pjesnik u Rusiji!
Zar niste nad njim zebli kad je bosim
nožicama gackao kroz kal jesenjih mlaka?
A sad cilindar nosi,
i cipele od laka.

Al u njemu plamsa stara narav
seoskog vragolana i lole.
On se svakoj kravi s cimera mesara
izdaleka klanja da ga leđa bole.
I kad na trgu kočijaše spazi
te se sjeti smrada gnoja s rodne oranice,
on je pripravan pomesti svakoj razi
rep ko šlep vjenčanice.

Ja volim zavičaj.
Ja tako volim zavičaj!
I mada mu tuga rđom vrba soči,
drage su mi blatne svinjske njuške
i zvonka kreka žaba u gluhoj noći.
Od sjećanja na mladost tiha bol me muči
i travanjski sumrak sanjam, svjež i snen.

Vidim gdje pred vatrom zore čuči,
željan da se ugrije, naš klen.
O, kako sam često krao jaja vranja
verući se uza nj, do gnijezda gore!
Je li i sad isti, pun zelena granja,
Je li i sad svježe snažne kore?

A ti, moj dragi,
vjerni šarove?
Od starosti i sipljiv i slijep,
ne nalaziš njuhom ni vrata ni torove
pa dvorištem lunjaš, podvinuvši rep.
O, i sad me nestašluk naš veseli,
kad sam znao majci čitav hljeb ukrasti,
da bismo ga naizmjence jeli,
bez uzajamna gađenja, u slasti.

Isti sam kao prije.
U srcu sam isti kao prije.
Na licu cvatu oči ko različak u raži.
Dok zlatnom steljom stiha zemlju krijem,
još bih nešto nježno htio da vam kažem.

Laku noć!
Svima laku noć!
Utihnu u travi mraka kosa zore.....
Volio bih danas, kad se veče stiša,
s prozora i mjesec da....
Sjaju plavi, sjaju tako plavi!
U tom plavetnilu tko da mrijeti žali.
Pa što, ako cinikom se pravim
vješajuć o zadak fenjer mali?
Pegazu moj stari, dobri, isluženi,
treba li to meni tvoj lagašan kas?
ja sam došao ko majstor nesmiljeni
da štakore pjesmom slavim, a ne nas.
Moja tikva kosom vedro
šiknu kao rujan vinom.

Želim biti žutim jedrom
U zemlju koju plovimo.

Sestri Šuri

U tom svijetu prolaznik sam samo,
ti veselom rukom mahni meni.
U jesen i mjesec isto, znamo,
od svjetla je nježan, tih i sneni.

Prvi put me mjesec sada grije,
prvi put od studeni me štiti.
Opet ću da živim, da se smijem
toj ljubavi koje neće biti.

Tom je kriva ta naša ravnica
što se ljeska od pješčanih pruga,
davna nježnost nečijega lica,
i nečija od rođenja tuga.

Zbog toga i sakrit neću htjeti,
ista ljubav u nama je, zna se.
Ovu zemlju voljet ćemo smjeti
zajednički, a ne svaki za se.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Sergeй Aleksandrovič Esenin, 21. septembra (stari kalendar) / 3. oktobar 1895 - 28. decembar 1925) bio je ruski pesnik.

Jesenjin važi za jednog od najboljih i ujedno najomiljenijih pesnika Rusije. Zbog porekla sa sela, on je sebe smatrao „pesnikom sela“, i u mnogim svojim delima bavio se životom na selu. Rođen je u selu Konstantinovo u Rjazanjskom regionu, 1895.

Počeo je da piše poeziju sa devet godina. Kao vunderkind, preselio se u Moskvu 1912. i počeo da radi kao lektor u izdavaštvu i da paralelno pohađa studije na Moskovskom državnom univerzitetu. Godine 1915, preselio se u Sankt Peterzburg, gde je upoznao pesnike Aleksandra Bloka, Sergeja Gorodetskog, Nikolaja Kljujeva i Andreja Belog. Uz njihovu pomoć, Jesenjin je izgradio svoju poetiku i postao poznat u književnim krugovima.

Od 1922. do 1923. bio je oženjen američkom plesačicom Izadorom Dankan, koju je pratio na turnejama. Neobično je bilo to da on nije govorio strane jezike, dok ona je znala samo nekoliko desetina reči ruskog. Kao posledica alkoholizma, Sergej je stekao loš glas zbog vandalizma po hotelskim sobama. Očaji pijanstva vidljivi su u njegovim pesmama iz ovog perioda. Brak sa Isidorom nije dugo trajao, tako da se 1923. vratio u Moskvu.

Jesenjin je bio u braku ukupno pet puta. Prvi i drugi brak je bio sa Sinaidom Rajh, sa kojom je imao dvoje dece. Imao je i dvoje vanbračne dece (jedno od njih je bio poznati matematičar i disident Aleksandar Jesenjin Volpin). Posle Isadore Dankan, oženio se mladalačkom simpatijom Galinom Belislavskajom, a kasnije Sofijom Tolstajom, unukom Lava Tolstoja.

U početku, Jesenjin je podržavao Oktobarsku revoluciju, međutim kasnije se razočarao njenim posledicama. Veliki broj njegovih dela bio je zabranjen u Sovjetskom savezu, naročito u vreme Staljina.

Poslednje dve godine Jesenjinovog života su bile pune pijanstva i lutanja, ali je u tom periodu napisao neke od svojih najboljih pesama. Jesenjin se obesio u sobi lenjingradskog hotela „Angleter“ (Angleterre). Postoji sumnja se da je to bilo ubistvo po nalogu agenata zvanične vlasti. Imao je 30 godina. Galina Belislavskaja ubila se na Jesenjinovom grobu godinu dana kasnije.


Poznate pesme
Викизворник
Autor:Sergej Jesenjin

* Breza (1913)
* Jesen (1914)
* Pesma o keruši (1915)
* Mangup (1919)
* Ispovest mangupa (1920)
* Ja sam poslednji pesnik u selu (1920)
* Molitva za umrle (1920)
* Pugačov (1921)
* Pismo majci (1924)
* Kafana Moskva (1924)
* Ispovest mangupa (1924)
* Ko sam, šta sam? (1925)
* Snežno polje (1925)
* Crni čovek (1925)
* Kačalovljevom psu (1925)
* Do viđenja, prijatelju, do viđenja (1925)





Sa Izadorom Dankan, godine 1923.

O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreća,
tek prosjak se kobi sjeća...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plač i smijeh odjednom:
dok neki vječito jeca,
radost je suđena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda će i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.

Necu da se varam. Idem s ranom
u srcu jos uvijek dosta cistom:
zasto mene zovu sarlatanom?
Zasto mene zovu skandalistom?

Nisam pljackao po sumama ljude,
niti strelj`o apsenike jadne.
Samo sam vragolan cudi lude,
spreman svakom svoj osmijeh da dadne.

Ulicice tverske mene vole.
U tom kvartu psu sam poznat svakom.
Imam srce moskovskoga lole,
psi me znadu po koraku lakom.

Svaki konj, pa bila to i raga,
kad me vidi meni glavom klima.
Moja ruka zivotinje draga.
Svaki stih moj utjeha je njima.

Ja cilindar ne nosim zbog zena.
Glupa strast je jednaka rugobi.
Iz njeg ja, da dusu rijesim sjena,
kobilama dajem zlato zobi.

Drugog carstva ja pronadjoh vrata,
jer mi niko ne zbori ko bratu.
Svakom psu sam spreman oko vrata
svezat svoju najljepsu kravatu.

Necu vise ja da idem s ranom
u svom srcu. Sad mi svice istom,
da me zato zovu sarlatanom,
da me zato zovu skandalistom.

OSJEĆAM


Osjećam, draga, osjećam
kosu tvoju što blista,
ali nisam srećan
što odlazim zaista.

Jesenjih se noći sjećam
dok sijenke breza kruže.
Što dan nije bio vječan,
a mjesec blistao duže.

Još čujem dok patiš:
"Proći će godine u letu
i zaboravićeš me sasvim
uz neku drugu na svijetu."

I danas lipa cvjeta
i osjećanja gore ko plamen.
Ja sručih toga ljeta
cvjetove na tvoj pramen.

Ne gubi srce, snagu.
S drugom će poljupce tkati.
I ja ću ko priču dragu
tebe njoj spominjati

***

I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubiću te ko poeta.

***

Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije.

Od gordosti prošle
i snage, što posta?
Ova svirka tužna
jedino mi osta.

***

Izljubiću te, taći tijelom
i kao s drugom poć u dom.
Ja voljeh djevojku u bijelom,
sad plavu volim dušom svom

...k'o nekad, ogrnut u plast ovčarski,
k' staji za seno koračam ja.
Idem kroz bujnu baštu široku,
pada na lice jorgovan bled.
Tako je draga mom vrelom oku
ograda stara, sav dugi red...
Nekad sam kraj tih vratnica dvojni'
imao šesnaeet godina, pre...
I devojka je — drug nerazdvojni,
rekla mi tiho i nežno: "Ne!"
Daleki dragi dani nesveli —
nikad da iščezne ta slika, glas...
Tih godina smo mi svi voleli,
ali su malo voleli nas...

Crni Čovek

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan!
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Glava moja maše ušima
ko krilima ptica.
Na vratu joj noge,
sve više gube moć.
Crni čovjek,
crni, crni.
crni čovjek
na postelju uza me sjeda,
crni čovjek
spavat mi ne da
svu noć.

Crni čovjek prstom
po odvratnoj knjizi vuče
i, mrmljajući nada mnom
kao nad umrlim monah
čita mi život
nekoga raspikuće,
u duši budeći tjeskobu i strah.
Crni čovjek,
crni, crni!

---- Slušaj, slušaj ----
gunđa on meni
i oči mu sjaju ----
u knjizi je mnogo najljepših
misli i planova.
Taj je čovjek
živio u kraju
najogavnijih
hulja i lopova.

U decembru u tom kraju
snijeg je đavolski čist
i mećave počinju
vesele pređe.
Taj čovjek bijaše avanturist,
no marke visoke i najrijeđe.

Bio je divan, usto poeta,
ako ne s velikom,
to s drskom snagom
i jednu je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom
i svojom dragom.

Sreća je -- reče on --
okretnost uma i ruke.
Sve nespretne duše
ko nesretne su znane.
Ništa nije
što mnoge muke
donose kretnje
lažne i strane.

U buri, oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju.

---Crni čovječe!
Ne čini toga!
da spasavaš druge
nije ti posao, znaj!
Što mi je do života
pjesnika propaloga!
Molim te, drugima
čitaj i pripovijedaj.

Crni čovjek
uporno u mene gleda,
Na oči mu plava
bljuvotina pala ---
sigurno želi mi reći
da sam lopuža blijeda
koja je drsko i bestidno
nekoga opljačkala.

..............................................................

Dragi moj, dragi moj,
jako sam, jako bolan.
Sam ne znam odakle dolazi ova bol.
Da li to vjetar vije
nad pustim i mrtvim poljem
ili, ko gaj u septembru,
zasipa mozak alkohol.

Hladna je noć.
raskršće tiho spava.
Ja, sam na prozoru,
ne čekam gosta draga.
Na bijeloj poljani
vapno se rasipava
i stabla su ko jahači
skupljeni kraj mog praga.

negdje plače
zloguka noćna ptica.
Drvenih jahača
zvuk kopita rida.
Evo, opet taj crni
na moj naslonjač sjeda,
podiže cilindar
i bezbrižno kaput skida.

---- Slušaj, slušaj! ----
hriplje on i u lice me gleda,
glava mu sve niže
i niže pada ---
ja ne vidjeh još
nitkova prvog reda
da tako suvišno, glupo
od nesanice strada.

Ah, recimo, varam se!
Sano svijetli luna.
Što još treba
u svijetu pjanom od snova?
Možda će debelih butina
tajno doći "ona",
a ti ćeš joj čitati
gomilu mračnih stihova.

Ah, volim ja pjesnike!
Zabavna čeda.
U njih se uvijek nađe
historija srcu znana ---
kako studentici prištavoj
dugokosa bijeda
o svjetovima govori,
zapravo spolno zagrijana.

U nekom selu,
možda u Kalugi,
a možda u Rjazanu,
ne znam, zaboravih,
živio je dječak
žutokosi,
a očiju plavih.......

I eto, naraso je,
usto poeta,
ako ne s velikom,
to sa drskom snagom,
i neku je ženu
od četrdeset ljeta
zvao djevojčurom,
i svojom dragom.

--- Crni čovječe!
Ti goste prokleti.
Taj glas se odavno
o tebi rodi. ---
Ja sam lud i bijesan
i palica moja leti
ravno u njušku
i nos da ga zgodi........
.............................................

.......Mjesec je umro,
kraj okna zora drijema.
Ah, ti noći!
Što si to noći spetljala?
Ja u cilindru stojim.
nikoga samnom nema,
ja sam........
kraj razbitog zrcala........

Prevod: 1925.
(Z. Golob )

Ðavo da je nosi, mecava je prava,
u krov bijele cavle ko da zakucava.
Nije meni tesko - u sudbini cudno
o tvoje sam srce vezan uzaludno.

Sve što živi ožiljak ima
još iz detinjstva, poseban, ran.
Da nisam pesnik, ja međ svima
bio bih hulja i lopov znan.

Mršav i rasta odveć malena,
međ decom bio sam uvek heroj,
često, često nosa razbijena
ja sam se vraćo pod krov svoj.

Uplašenoj majci, kad pred nju banem,
reč ceđahu usne krvavo-tmaste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

Pa i sada, kada se bez traga,
onih dana krv vrela smirila,
nespokojna neka drska snaga
na poeme se moje izlila.

Na već zlatne literarne hrpe;
i u svakom retku što se vije
ogledaju se nekadanje crte
kavgadžije, nemirka, delije.

Ko i nekad imam hrabrost mušku
al nov korak moj se drukče sluša...
Dok mi nekad razbijahu njušku,
sada mi je sva u krvi duša.

Ne govorim više majci okrvavljen,
već tom šljamu što cereć se raste:
«Ništa, de! Spotakoh se o kamen,
a već sutra sve će da zaraste.»

De, ljubi me, jace ljubi,
ma krv posla, ma bolelo.
Ne slaze se srce vrelo
s hladnom voljom dusa grubih.

Prevrnutu casu, koja
sred veselih sad se sivi –
man’mo. Al’ znaj, draga moja,
na zemlji se jednom zivi!

Okom, sto ti se ne muti,
pogle maglu, punu memle;
u njoj mesec, ko vran zuti,
sad se vije iznad zemlje.

De, ljubi me! Tim me sluzi.
Gnjil mi speva pesmu svoju.
Zna se, gore, taj sto kruzi.
Vec oseti i smrt moju.

Gube se i sahnu snage!
Mreti – nek se ne probudim!
Al’ do kraja usne drage
hteo bih i ja da ljubim.

Sve uz snove plave, bujne,
stid i smutnja nek prohuji,
uz sum nezni tresnje ruje
“ Ja sam tvoja “ – neka bruji...

I nek blista casa, koja
s malo pene jos se sivi...
Pij i pevaj, draga moja,
na zemlji se jednom zivi.

Pevaj, pevaj na kletoj gitari
prsti tvoji igraju i kruze.
Zagrcnuo bih se u dimu i jari,
moj poslednji i jedini druze.

Nek ti oci na grivnu ne slecu,
nit na svilu sto blista beskrajno.
Trazio sam u toj zeni srecu,
a propast sam nasao slucajno.

Nisam znao da ljubav duboka -
zaraza je, da je kuga ... strela.
Prisla je i zaklopljena oka
banditu je pamet oduzela.

Pevaj, druze, nek se vrate dani
i nek`dasnje nase zore plam,
Nek poljupcem ona druge hrani,
prezivelo djubre, divni sljam.

Ah, zastani necu da je diram.
Ah, zastani ne kunem je ja .
Daj mi da ti o sebi zasviram
na debeloj zici koja sja ...

Blista mojih dana kube jasno,
u dusi je jos zlato starinsko.
Mnoge cure istipo sam strasno,
mnoge zene u uglu sam stisko.

Na zemlji je jos istina ziva,
opazih je i ja detinjskim okom:
lizu kucku dok joj se sok sliva
svi psi redom, na juris i skokom .

Zar da budem ljubomoran na nju?
Zar ovakvog da me snadje jad?
Nas je zivot - postelja i gunj.
Nas je zivot - poljubac i pad.

Pevaj, pevaj! Ruke neka masu:
kobni zamah - kobi ce doneti ...
Cuj ... nek ide sve u ... pivsku flasu ...
Nikad, druze, ja necu umreti .

* * *

Ne dozivam, ne zalim, ne placem,
Sve ce proci ko behara kad,
Suvim zlatom venjenja oznacen,
Nikad vise necu biti mlad.

Neces vise treptati ko ptica,
Srce ludo, oprljeno mrazom.
Ni zemlja me brezinoga cica
Bosog nece namamiti stazom.

Duse skitnje! Sve je manje mena,
Sve mi redje plamen usta rudi,
O svezino moja izgubljena,
Oci bujne, preplavljene grudi.

Zelje stedim, ko tvrdica zlato.
Moj zivote, bese li tek san?
Ko na rujnom da projurih atu
U prolece, kada svice dan.

Lisca bakar tiho kaplje s klena,
Sve je trosno, plot u prah nam gre...
Navek nek' je tvar blagoslovena
Koja dodje da cvate i mre.


* * *

Zivot vam je - varka s toplom camom,
Zato ce nas uvek opciniti snova,
Jer nam svojom grubom rukom samo
Pise kobno sudbonosna slova.

I ja uvek kad zazmurim sada
Kazem: "Samo srce da oseti draz,
Zivot vara, no i on nekada
Radostima ukrasava laz.

Lice svoje pred nebom obnazi,
Pa, dok citas sudbu s nocnog neba.
Ti se smiri, smrtni, i ne trazi
Tu istinu koja ti ne treba."

Dobro je u snegu tih cremusa
Da se misli da je zivot lug.
Nek' obmane koja laka dusa,
Neka izda i neverni drug.

Nek' me maze neznom recju milom,
Nek' je ko noz ostar jezik zao -
Ja sam davno spreman na sve zivo,
Ja sam na sve, vec grub, navikao.

Hladi dusu nebo polutavno,
Bez topline oganj zvezda plamti.
Voljeni me ostavise davno.
I najblizi vise me ne pamti.

Ali, ipak, progonjen i gazen,
Sa osmehom sto ga zora dala,
Ja na zemlji voljenoj, sav blazen,
Tom zivotu za sve kazem hvala.

-Breza-

Bijela se breza
pred oknom zavila.
U snjezni ogrtac,
srebrom se prekrila.

Bijelim ivicama
na granama njeznim
kistovi se sire
resicama snjeznim.

A zora,polako,
krade se sa strane
i ponovo srebrom
obasipa grane.


-Evo me opet u rodnoj kuci-

Evo me opet u rodnoj kuci,
u kraju zamisljenom,njeznom!
Kudravi sumrak,umiruci
mase mi rukom bijelom i snjeznom.

Sjedine zamagljena dana
plivaju mimo i klokocu,
i tuga beskrajna i znana
obuzima me cesto nocu.

Na kupolama crkve tavne
sumraka vec su nize sjene.
O,zabave i igre davne
u nepovrat su izgubljene!

Da,godina tih vise nije,
i sve je prekrila daljina.
Tek voda sumi ko i prije
kraj starog krilatoga mlina.

Dok susti sasje prelomljeno
cesto u zamagljeno vece,
molim se zemlji zadimljenoj
za te sto vratiti se nece.

* * *

Ne, ne krsi ruke, ne, osmeh ne krivi,
Za drugu, ne za te, moja ljubav zivi.

Ti slutis i sama, ti znades zacelo
Da me nije srce do tebe dovelo.

Kraj prozora tvoga, bez brige za sutra,
Prohte mi se prosto da virnem unutra.

(1925)

* * *

Razgovor zamuknu...
Eto, tako
Iz samovara popismo caj.
Ogrnut kozuhom, ko pre, polako
Idem na senik svoj kroz gaj.
Idem i razgrcem granje,
Jorgovan miluje skut.
Budi mi minule sanje
Plot stari, zgrbljen uz put.
Nekad, sa sesnaest leta,
Stajah kraj kapije te,
I devojka sred bela cveta
Rece mi stidljivo: "Ne".
Blazena ljubavi rana!
Jos uvek cujem taj glas...
Voleli smi smo tih dana,
Al' malo su voleli nas.

Noc je tamna, noc besana,
Kraj reke cu sam da lunjam.
Po reci, u peni vala,
Raspasala pojas munja.

Na bregu se brezi-sveci
Mesec oko tela svio.
Podji, srce, svojoj sreci,
Pesme glas da slusas mio.

Devojacka tela mlada
Raspire li zar moj vreo,
Zaigracu s pesmom tada
I skinucu s tebe veo.

Po zelenim odajama,
Mekim sagom tamne gore,
Vodicu te padinama
Sve do same rujne zore.

* * *
...
Smrkle se maglene dalji. Kal.
Ne znam sta me je vuklo da diram
Rukavice njene i sal.
...
Cerekala se kao klovn luna.
I mada srce nije po starom,
Dusa mi bese cudesno puna
Sesnaestogodisnjim zarom.
Rastadosmo se u jutro sivo,
S tajnom u oku i na usnama.

Nesto se divno u leto zbiva,
A s letom nesto divno u nama.
...

* * *

Ti me svojom hladnocom ne kusaj
i ne pitaj koliko sam star.
Zuti kostur postala mi dusa,
To je meni od bolesti dar.

Nekada sam u predgradju ludo
Kao dete sanjao u dim,
Da cu bogat i slavan da budem,
Da cu biti drag ljudima svim.

Bas sam bogat! Da l' drugi i slute...
Nemam vise ni cilindar star.
Samo plastron od paname krute
I cipela starih imam par.

A i slavan nisam nista manje -
Od Pariza do Moskve se zna,
Moje ime slusa se sgnusanjem
Kao psovka sa ulicnog dna.

Pa i ljubav ... Nije li zabavno?
Ti me ljubis, a usne ko lim.
Osecanje moje uzre davno
I ne mozes da procvetas s njim.

No sa tugom da pricekam bolje,
Nije strasno bude l' malo sete,
Zlatnije od tvoje kose poljem
Svud loboda pletenice plete.

Ja bih hteo sada opet tamo,
Da se navek oprostim sa svim,
Da ne budem vise slavan, samo
I da sanjam ko dete u dim.

Al' da sanjam o drugom, o novom,
Nepoznatom i zemlji i travi,
Sto se srce ne da reci slovom,
Za sta covek nema izraz pravi.

(1923)

* * *

Grub - uvek radostan.
Nezan - na tugu sviko.
Meni je svega dosta,
Zato ne zalim nikog.

Sebe me malo zao
Zalim i psinu jadnu,
Put je vodio pravo
U tu mehanu gadnu.

Sta ste zapeli, vraga?
Ja sam list gore nase!
Ko jos nije zalagao
Pantalone za flase?

Kroz prozor mutno zurim.
U srcu tuga drema.
Ulica preda mnom juri
U suncu umivena.

Napolju sanjiv decak.
Vazduh je suv i topal.
Deran je tako srecan -
Po nosu vredno kopa.

Navali, dete drago,
Zapni, ruko decacka!
Ali sa takvom snagom
Dusu svoju ne cackaj.

Gotov sam. Dusa suplja.
Pogledaj flase. Strepim.
Zapusac svaki skupljam,
Dusu cu da zacepim.

(1923)