OMILJENI AUTORI

SCENA ŽANDARMERIJSKOG POTPUKOVNIKA

Časnička soba

POTPUKOVNIK
Ja sam žandarmerijski potpukovnik.

NAREDNIK
Da.

POTPUKOVNIK
I nema nikoga da bi me opovrgao.

NAREDNIK
Ne.

POTPUKOVNIK
Imam tri zvijezde i dvadeset križeva.

NAREDNIK
Da.

POTPUKOVNIK
Mene je pozdravio nadbiskup kardinal, što ima dvadeset i i četiri ljubičaste rese.

NAREDNIK
Da.

POTPUKOVNIK
Ja sam potpukovnik. Ja sam potpukovnik. Ja sam potpukovnik žandarmerijski.

(Romeo i Julija, nebeska plavet, bjelina i zlato, grle se n duhanskom perivoju kutije cigara. Vojnik miluje puščanu cijev punu podmorske sjene. Jedan glas izvana)

Luna, luna, luna, luna,
maslina je ulja puna.
Grad Cazorla kulu kaže,
Benameji je sakriva.

Luna, luna, luna, luna.
Kukurika puna luna.
Načelniče, kćerke vaše
nešto mnogo mami luna.

POTPUKOVNIK
Šta se zbiva?

NAREDNIK
Neki ciganin!

(Od pogleda Cigančića, što nalikuje pogledu stare mazge, magle se i šire očice žandarmerijskog potpukovnika)

POTPUKOVNIK
Ja sam žandarmerijski potpukovnik.

CIGANIN
Da.

POTPUKOVNIK
Ti, tko si to?

CIGANIN
Ciganin.

POTPUKOVNIK
A što je to ciganin?

CIGANIN
Bilo što.

POTPUKOVNIK
Kako se zoveš?

CIGANIN
Tako.

POTPUKOVNIK
Što kažeš?

CIGANIN
Ciganin.

NAREDNIK
Sretoh ga i predvedoh.

POTPUKOVNIK
Gdje si bio?

CIGANIN
Na mostu rijeka.

POTPUKOVNIK
Ali, kojih rijeka?

CIGANIN
Svih rijeka

POTPUKOVNIK
I što si tamo radio?

CIGANIN
Gradio kuku od cimeta.

POTPUKOVNIK
Naredniče!

NAREDNIK
Na zapovijed, gospodine žandarmerijski potpukovniče.

CIGANIN
Izumio sam krila za letenje i letim. Sumpor mi i ruža na usnama.

POTPUKOVNIK
Jao!

CIGANIN
Iako mi krila ne trebaju, jer i bez njih letim. U krvi mi oblaci i prstenje.

POTPUKOVNIK
Jaoo!

CIGANIN
U siječnju cvijet narančin.

POTPUKOVNIK (Svijajući se.)
Jaooo!

CIGANIN
I naranče u snijegu.

POTPUKOVNIK
Jaooo, pum, pim, pam. (Pada mrtav.)

(Duša od duhana i od bijele kave žandarmerijskog potpukovnika izlazi kroz prozor.)

NAREDNIK
U pomoć!

(U kasarnskom dvorištu četiri žandara batinaju Cigančića.)

*
PJESMA BATINANOG CIGANINA

Dvadeset i četir pljuske.
Dvadeset i pet pljusaka,
zatim če me majka, noću,
položit u srebren papir.

O čuvaru, patrolašu,
daj mi dva-tri srka vode.
Vode s ribom i s lađama.
Vode, vode, vode, vode.

Jao šefe od žandara,
što si gore u odaji!
Nema za me svilnih peča
da obrišem znojno lice!

5. svibnja 1925.

Zemlja

U crnoj vodi,
usnula stabla,
bele rade,
i bulke.

Niz mrtvi drum
tri vola idu.

U vazduhu
slavuj,
srce drveta.

Selo

Na golu brdu
kalvarija.
Bistra voda
i masline stoljetne.
U uskim ulicama
ljudi ukabanjeni,
a na kulama
vrtnja vjetrnica.
Vječita
vrtnja.
Oh, izgubljeno selo,
u Andaluziji plača!

Samoca

Samoca zamisljena
Vrh kama i ruza, smrti i nesanica
Gde slobodna i zasuznjena,
Sva u belini svog slica
Peva svetlost puna ledenih iglica.

Samoca koja siklja
Kroz tisinu bez kraja i oblika,
Gde neodlucna biljka
Sa pticom vrh vidika
Ne probada mracnu put tvog lika.

Ostavljam u tebi
davnu i suludu kisu svojih zila,
struk koji se prebi;
a krsec ropstva nemila
krhka ruza bicu povrh zelenila.

Ruzo moje nagote,
vrh krecnog platna i gluvog ognja,
kad nagi ti se ote,
slep od sjaja luninoga,
prepleti blago vale spokoja svoga.

Na zavijutku reke
udvojeni labud svoju belinu peva.
glas bez svezine neke
kroz grlo mu se sleva,
i kruzi trskom i bludi duz puteva.

S ruzom od brasna
obnazeni decak puni recne zale,
a suma nestasna
njegove pesme male
pretvara u stablo i u kristale.

Bokori nevena
kruze ludi bludeci za beskrajima.
i mapu vremena
koja samoce sazima
ranjavaju svojim naglim trzajima.

Harfa i suza grumen
sto titrajima zlatnog bakra minu,
toliko blag instrument
i gibak kroz tisinu,
traze, o samoco! Hladnu ti kraljevinu.

Al' ti, kojoj s evinu
zalud zelena lepra zvuka sto gusne,
nemas dostupnu visinu,
nit' imas poznate usne
da nas te grc njima dosegne, i usne.

PJESMA
(Prve pjesme - 1922.)

Kroza grane od lovora
vidjeh dva goluba sinja.
Jedan od njih bješe sunce,
onaj drugi bješe luna.
O susjedi, ja im rekoh,
gdje je moje pogrebište?
U mom repu, reče sunce.
U mom grlu, reče luna.
I ja štono put putovah
zemljom ovit oko pasa,
dva mramorna orla vidjeh
i jedno djevojku nagu.
Jedan oro bješe drugi,
a djevojka ta nijedna.
O orlići, ja im rekoh,
gdje je moje pogrebište?
U mom repu, reče sune.
U mom grlu, reče luna.
Kroza grane od trešnjika
vidjeh dva goluba naga,
jedan golub bješe drugi,
a nijedan bjehu oba.

GRAD BEZ SNA

Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Stvorovi mjeseca njuse i kruze oko koliba.
Doci ce iguani zivi da grizu ljude sto ne sanjaju
i onaj sto bezi srca razbijena srest ce na uglovima
neverovatnog krokodila mirnoga pod neznim protestom zvezda.



Ne spava niko na svetu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ima jedan mrtvi na udaljenom groblju
sto tri godine tuguje
zbog suhog pejsaza u kolenu;
i dete koje su pokopali jutros toliko da je plakalo
da je trebalo pozvati pse da ga zamuknu.



Nije zivot san. Bdijte! Bdijte! Bdijte!
Mi padamo po stubama da bi jeli vlaznu zemlju
ili se penjemo rubom snega s korom mrtvih dalija.
Ali nema sna ni zaborava:
meso zivo. Poljupci vezu usta
u siprazje novih vena
i onaj sto trpi, trpet ce bez prestanka
i ko se smrti boji nosit ce je na plecima.



Jednoga dana
zivet ce konji po krcmama
a pobesneli ce mravi napasti zuta nebesa
skrivena u ocima krava.



Drugoga dana videt cemo uskrsnuce osusenih leptira
i setajuci krajem spuzava sivih i sutljivih camaca
videt cemo kako blista nas prsten
i kako teku ruze naseg jezika.



Bdijte! Bdijte! Bdijte!
One koji jos cuvaju tragove pandze i pljuska,
onog decaka sto place jer nezna invenciju mosta
i onog mrtvaca sto ima jos samo glavu i cipele,
do zida treba odneti gde iguani i zmije cekaju,
gde ceka medvjedje zubalo,
gde ceka mumificirana ruka deteta
i devina koza sto se opire silovitom jezurom plavila.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Ne spava niko.
Ali ako neko zatvori oci,
bicujte ga, sinovi moji, bicujte!
Neka bude prizor otvorenih ociju
i gorkih rana upaljenih.



Ne spava niko na nebu. Niko, niko.
Vec sam rekao.
Ne spava niko.
Ali ako netko ima nocu odvise mahovine na slepoocnicama
otvorite kapke da vidi pod mesecom
lazne karte, otrov i mrtvacku glavu kazalista.

Kupina

Kupino sivoga stabla,
daj mi jedan svoj grozd.

Krv i trnje. Približi se.
Ako me voliš, i ja ću tebe voleti.

Ostavi svoj zelen i senovit plod
na mome jeziku, kupino.

Kako bih te dugo grlila
u senci svoga trnja.

- Kupino kuda ćeš ? –
- Da tražim ljubav koju mi ti ne pružaš.


Terazije

Noć uvek mirna.
Dan odlazi i vraća se.

Noć mrtva i visoka.
Dan ima jedno krilo.

Noć je nad ogledalima,
Dan pod vetrom.


I nisam mogla odoljeti iako je već bila, ali ovo je drugačiji prevod

Kama

Kama
U srce prodire
Ko u zemlju ralo

Ne!
Ne zabadaj mi je.
Ne.

Kama,
Ko zrak sunčev,
Pali strahotne dubine.

Ne!
Ne zabadaj mi je.
Ne.

Harlekin

Rumena dojka sunca.
Zelena dojka meseca.

Torzo, pola od korala,
pola od srebra i senke.


Puž

Doneli su mi jednog puža.
Peva mu unutra
more mapa.
Srce mi se puni vodom
sa ribicama
od senki i srebra.

Doneli su mi jednog puža.

Na drugi način

Spališta stavljaju polju u predvečerju
rogove besnog jelena.
Dolina se cela ispružila. Na njenim leđima
igra povetarac

Vazduh se u dimu kristališe
- Oko tužne, žute mačke –
Ja se očima šetam preko grana.
Grane se šetaju preko reke.

Dolaze moje bitne stvari :
refreni su refrena.
U šiblju i kasnom sutonu –
čudnovato da se zovem Federiko !

Košnica

Živimo u ćelijama
od kristala
u košnici vetra.
Ljubimo se
kroz kristal.
Čudesna tamnica
čija su vrata
luna.


Malagenja

Smrt
ulazi u krcmu
i izlazi iz krcme.

Prolaze crni konji
i mracan narod
dubokim stazama
gitare.

Oseca se miris soli
i zenske krvi
u groznicavim nardama
prostranog mora.

Smrt
ulazi i izlazi
i izlazi i ulazi
smrt
u krcmi.

Pesma o danu koji odlazi

Kako mi je tesko
da te pustim da odes, dane!
Odlazis pun mene
a kad se vracas ne poznajes me.
Kako mi je tesko
ostaviti na tvojim grudima
moguca ostvarenja
nemogucih minuta.

U predvecerje
Persej ti kuje okove.
Ti bezis na breg
ranjavajuci noge.
Ne mogu te privuci vise
ni moje telo, ni moj plac,
ni reke kraj kojih snivas
svoj zlatni popodnevni san.

Sa istoka na zapad
nosim tvoju okruglu svetlost.
Tvoju veliku svetlost sto drzi
moju dusu u neprekidnoj napetosti.
Sa istoka na zapad...
Kako mi je tesko da te nosim
sa tvojim pticama
i tvojim rukama od vetra!

Storm_z ::

Svi imamo favorite u pisanju proze i poezije.Hajde da ovo bude mestasce gde cemo stavljati njihove stihove ili texstove.Predlazem da napravimo kolekciju ali da imamo neki redosled na pr.neko ce prvi staviti nekog pisca a ostali ce staviti ono sto voli od tog autora onda sledeca i sve tako...Evo nek ...

drugi bude .......Pablo Neruda

Pablo Neruda (12. jul 1904. - 23. septembar 1973), čileanski književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost

Rođen je 12. jula 1904. godine u gradu Peral u Čileu kao Rikardo Neftali Rejes (Ricardo Neftali Reyes). Počeo je da piše veoma rano. U 19-toj godini (1923). objavljuje svoju prvu knjigu poezije „Crepusculario“, a već u 20-toj i drugu pod nazivom „Dvadeset poema o ljubavi i jedna pesma bez nade“.

Studirao je francuski jezik i pedagogiju. Španski građanski rat i smrt svoga prijatelja Federika Garsije Lorke na njega ostavlja neizbrisiv trag. Priključuje se revolucionarnom pokretu i tada piše pesme sa revolucionarno-socijalnom tematikom.

1927. - 1935. radi pri Čileanskom konzulatu. Od 1939. do 1940. godine je konzul u Parizu, a nakon toga u Meksiku do 1943. godine. Vraća se u rodni Čile 1945. godine i postaje senator. Zbog neslaganja sa tadašnjim predsednikom Čilea biva progonjen. Uspeva da pobegne u Evropu, gde je boravio u raznim zemljama. U Čile se vraća 1952. godine gde živi do svoje smrti 23. septembra 1973.

Objavio je još desetak knjiga poezije. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna,
iz daljine me čuješ i glas te moj ne dodiruje.
Kao da su ti oči nekud odletele
i poljubac jedan sklopio usne.


I pošto su sve stvari pune moje duše,
izranjaš iz njih njome ispunjena.
Leptiru sna, na moju dušu ličiš
i ličiš na reč melanholija.

Dopadaš mi se kada ćutiš i kad si kao odsutna.
I kao da se žališ , leptirice zaljubljena.
Iz daljine me čuješ i glas me tvoj ne dodiruje.
Dozvoli mi da ćutim zajedno s ćutanjem tvojim.

Pusti me da ti govorim tako©Ęe ćutanjem tvojim,
svetlim kao svetiljka, jednostavnim kao prsten.
Slična si noći, zaćutala i zvezdana.
Ćutanje ti je od zvezda, tako daleko i čisto.

Dopadaš mi se kada ćutiš jer kao da si odsutna.
Daleka i bolna kao da si preminula.
Samo reč, tada, jedan osmeh je dosta.
I radostan sam, radostan što istina to nije.

Pablo Neruda Silvy

za sve zaljubljenike u ovu fantastičnu poeziju, evo Nerudinog najcitiranijeg soneta

Storm_z

Pablo Neruda

I bje u ono doba . . . dođe poezija
da me potraži. Ne znam, ne znam odakle je
banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu
riječi, ni tišina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz krošnje noći,
iznenada, među ostalima,
među žestokim ognjevima,
ili dok se vraćah sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me.

Nisam znao što da kažem, usta mi
nisu znala
ništa odrediti,
Image oči mi bijahu slijepe,
a nešto je udaralo u mojoj duši,
groznica ili izgubljena krila,
i ostadoh sam
odgonetajući,
tu opeklinu,
i napisah prvi nejasan redak,
nejasan, bez tijela, čistu
glupost,
čistu mudrost
onoga koji ništa ne zna,
i odjednom vidjeh
očišćeno i otvoreno nebo,
planete, Image
treptave plantaže,
sjenu probušenu,
izbodenu
strijelama, vatru i cvijeće,
noć koja uspavljuje, svemir.

I ja najsitnije biće,
pijan od goleme ozvjezdane
praznine,
na sliku i priliku
tajne,
osjetih se kao čisti dio
bezdana,
otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom.

ODA TUZI



Tugo, skarabeju

sa sedam nogu kao u bogalja,

jaje u paukovoj mreži,

pobješnjeli pacovu,

kujin kosturu:

zabranjen je ulaz tamo,

ne ulazi unutra.

Odlazi.

Vrati se nazad

na jug sa svojim kišobranom,

vrati se nazad

na sjever sa svojim zubalom.

Jedan pjesnik živi ovdje.

Niti jedna tuga ne smije

preći ovaj prag.

Kroz ove prozore

dolazi dah svijeta,

svježe crvene ruže,

zastave izvezene

narodnim pobjedama.

Ne.

Zabranjen ulaz.

Maši

svojim krilima šišmiša,

ja ću polomiti pera

koja poispadaju iz tvog mantila,

ja ću pobrisati mrvice i komadiće

sa tvoga leša

u četiri ugla vjetra,

ja ću ti zavrnuti vrat

ja ću ti zaheftati očne kapke

ja ću ti sašiti skrovište,

tugu, i pokopat tvoje oštre kosti

ispod ljetnjeg cvata jabukovog drveta.

ODA SOLI



Ovu so

u ovoj solanici

jednom sam vidio u rudniku soli.

Znam

nećeš mi vjerovati

ali

ona pjeva,

so pjeva, koža

rudnika soli

pjeva

sa ustima obloženim

zemljom.

Tresao sam se u toj

samoći

kada sam čuo

glas

soli

u pustinji.

Blizu Antofagasta

nitronska

dolina

odgovara:

jedan mukli

glas,

jedna tužna

pjesma



U pećinama

so jauće, planini

zakopane svjetlosti,

obasjana katedrala,

kristal mora, zaboravljen

od valova.

I onda na svakome stolu

na svijetu,

soli,

mi vidimo tvoj pikantni

prah da

sjaji

vitalnom svjetlošću

po

našoj hrani.

Konzervans

antičkih

dobara sa

broda,

pronalazač

na

velikim morima,

prvi mornar

nepoznatog, smjenjivan

pjenom.

Prašina mora, u tebi

jezik dobiva poljubac

okeanske noći:

obećani okus svakog morskog

jela kojeg tvoj okean posjeduje;

najmanji,

minijaturni

talas

maše iz solanice

dajući nam doznanja

da je nešto više od kućnog svjedoka;

u njemu, kušamo finoću.

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u
sebi.


Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji je pretvoren u roba
navika
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,


onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u
novu boju,
i ne priča s onima koje ne poznaje.


Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija
onih koje daju sjaj očima
ili napuštenim srcima.


Lagano umire
onaj koji ne mjenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi
nesigurnosti,
i koji ne ide za svojim snovima;
onaj koji si neće dozvoliti
niti jednom u svojem životu
da pobjegne od smislenih savjeta....



ŽIVI DANAS!

RISKIRAJ DANAS!


UČINI DANAS!


NE DOZVOLI LAGANO UMIRANJE...


NE ZABORAVI BITI SRETAN!



Pablo Neruda

LJUBAVI

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vjetra sa svojim sjenovitim mjestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.

Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.

U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvijet svome cvijetanju.

Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.

Pablo Neruda

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noci,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplicem svoje brige
kao mreze zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti dise tako napusteno,
trazeci me uzalud, dopunjujuci moj san
kao biljka sto se udvostrucuje u seni.

Uspravna, bit ces druga sto ce zivjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noci,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nesto ostaje i vodi nas svjetlu zivota
kao da je pecat sjene obiljezio
vatrom svoja tajnovita stvorenja.


Pablo Neruda