NAšE KOMUNIKACIJE-FORUM,CHAT, JAVA

Što više vježbamo obraćati pažnju na detalje svoje komunikacije s drugima, sve više počinjemo primjećivati koliko zapravo propuštamo - toliko je sitnih poruka koje se prenose suptilnom neverbalnom komunikacijom, tonom glasa ili izborom određenih riječi, jer se druga osoba ne usuđuje izraziti ih direktno ili ih niti sama nije svjesna, a koje bi itekako poboljšale međusobni odnos kad bi bile primijećene i razjašnjene. Obično to nisu elementi koji će vidljivo smanjiti kvalitetu komunikacije, što je jedan od razloga zbog kojih ih ne prepoznajemo - no drugi razlog je što često niti nemamo iskustvo o tome koliki bi se skok i poboljšanje odnosa moglo napraviti kad bi naučili obraćati pažnju.

Mnoge su situacije u kojima ne pratimo dovoljno što je rečeno ili se ne snađemo odgovoriti pravu stvar u pravom trenutku. Svatko ima iskustva različitih riješenih i nerazriješenih nesporazuma, ili mišljenja drugih ljudi koje saznaje naknadno i posredno... Ponekad bi važne stvari mogle biti razjašnjene i nesporazumi izbjegnuti da se prepoznalo problem, ili pravilno protumačile riječi druge osobe, ili našle prave riječi kojima bismo objasnili svoj stav, ali, kao i kod mnogih drugih istinski važnih aspekata života, rijetko si priuštimo uzeti vremena za to.

Imam dojam da mnogi ljudi u situacijama kad nisu sigurni što bi rekli pokušavaju na brzinu smisliti odgovor pomoću racionalno naučenih ideja, nategnute duhovitosti ili provokacija, ili jednostavno izbjegnu ili odustanu od konfrontacije. Sasvim je druga stvar kad u takvim situacijama slušate svoje tijelo i osjećaje koje vam ono šalje. Slušajući osjećaj u trbuhu često ćete, prevevši ga u riječi, prepoznati problem i naći pravu reakciju. To treba uvježbati, jer u toku komunikacije u pravilu nam je pažnja usmjerena prema vani i mnogo je teže primjećivati suptilne psihosomatske reakcije.

Često ljudi znaju reći da nema smisla kontrolirati se, nego da je važno prepustiti se i biti spontan. Konflikt između spontanosti i truda da učinimo komunikaciju kvalitetnijom uobičajen je čim počnemo ulagati vrijeme i energiju u tom smjeru.
Moje je iskustvo, a to je lako primijetiti kod većine ljudi, da su 'spontane' i automatske reakcije, oni odgovori i ponašanje koji izađu iz nas prije nego što razmislimo, gotovo prije nego što i primijetimo, često naučeni obrambeni mehanizmi preživljavanja, ili načini izražavanja naučeni od okoline, a ne istinski i iskreni impulsi koji stvarno izražavaju ono što jesmo. Važno je naučiti ne reagirati automatski. Potrebno je dati si vremena da osjetimo koji je pravi odgovor naših osjećaja... podrazumijevajući da smo prije toga naučili biti iskreni prema sebi.

Na neki način, kao da se većinom plašimo uzeti si vremena i ne odgovoriti istog trenutka, kao da smo naučili očekivati da će druga osoba iskoristiti to vrijeme da nas 'nadigra' i 'pobijedi' u komunikaciji. Stvarnost je u pravilu obratna: ne samo što u mnogim situacijama druga osoba nema uopće potrebe za tim, nego uzimajući sebi vremena, šaljemo joj poruku na više razina: jedna od njih je da nam je stalo do ishoda komunikacije i da pažljivo razmišljamo o svemu što je rečeno i što ćemo reći, a druga je da smo svjesni, prisutni i reagiramo iz iskrenih osjećaja (što automatski znači i stav samopoštovanja). Uz to, u mnogim situacijama kad se druga osoba postavila nepoželjno i neprikladno, vrijeme koje protekne do našeg odgovora često je potakne da razmisli o vlastitom ponašanju.

Neverbalni govor je taj kroz koji se prenose one najvažnije poruke: ne samo svjesni, a neizraženi osjećaji i misli, nego jednako tako i oni nesvjesni. No, treba izbjeći zamku da se postavljamo kao vrhunski tumač i uvjeravamo sebe i druge da određeni pomak usta ili očiju znači upravo ono što mu mi pripisujemo. Mnogi nadobudni promatrači neverbalnog govora mogu vas iritirati uvjeravajući vas da vi mislite ono što oni misle da vi mislite, pa nastojte ne postati jedan od njih.

Autor: Kosjenka Muk

Smatrala sam da je tekst interesantan za postiranje i komentare. Biću samokritična i prvo ću sebe preslišati da li sam u komunikaciji na chatu i na forumima uvek korektna prema sagovornicima. Nekada kada impulsivno odreagujem, da li u nesporazumu izgubim poznanstvo kvalitetne osobe i td.
Ako sam na forumu koji sam izabrala onda ću ispoštovati sve članove i svoje stavove i razmišljanja pisati bez mnogo "znakova uzvičnika" između redova, sujetnih bockanja i "nadmudrivanja". Izbor tekstova i pisanje govori o svakome članu ponaosob.
Na chatu volim dobar smeh i šalu. Nisam andjeo i samo u defanzivi koja prelazi
granice pristojnosti i ide u primitivizam umem da odreagujem, ali ne delim
uvredljive etikete nikome nazivajući ih... ne znam kako, nije ni bitno.
Da li ste razmišljali o tome?

Ovaj post sam postavila još na jednom forumu, ali nešto je slab
odziv sa odgovorima?

Pa lepu si temu postavila, Garavo jare.

Kako sa aspekta psihologije, tako i kulture komunikacije.
U odnosu na forum, vecina se izjasnila da je smatra kvalitetnijom od chata. Slazem sa tobom kada je forum po sredi, iako razlicito reagujem na postove, ne samo po sadrzini vec i u odnosu na nacin kazivanja. Kada je chat po sredi, tu sam vise oprezna. Valjda zbog toga kako funkcionise, i sama najvise volim opustenu, saljivu pricu, ali umem brzo reagovati na nesto sto smatram da krajnje nije u redu, prosto je tako - reagujem prilicno nezgodno ili moram da ``odem``.

Ono sto je stvarni razlog da pisem ovaj post je neko moje zapazanje da chat komunikacija prakticno i nema sadrzinu, ustvari, ne samo chat (javni), nezgoda je sto je u tome sto u velikom postotku ta sadrzina nedostaje u realnoj, svakodnevnoj komunikaciju u reali. Prakticno se ne cujemo, sve vise smo nekako odtudjeni, valjda zbog toga sto smo skoro pogubili sebe.