OBELISK DUŠE

Naslov: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 07:26

Kad ptica prestane voljeti - Vesna Parun
Kad ptica prestane voljeti drugu pticu,ona joj ne kaze:
"Odleti sada hiljadu milja daleko da ne bi gledala ravnodusnost kako se gomila u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao covjek; daljina je za nju leprsanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaze joj: "Sad se sakrij hiljadu stopa duboko ispod zemlje,da ne cujes kako pjevam u predvecerje njeznu uspavanku drugoj dragani koja lezi sa kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije povrsna kao covjek; ona zna da se otkucaji srca pod zemljom propinju jos snaznije, i umjesto umirujucih zvukova uspavanke cijela bi suma morala slusati tutnjavu podzemlja koju je izbacio bol.
Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoci.
A covjek kad prestane voljeti drugog covjeka, od stida i pomutnje ne zna sto bi, i bjezeci sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu.

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 07:34

Dobrica Erić

Ja
kći Božja
Srbija
izjavljujem dragovoljno
kroz lance i žicu
pred svedocima
Silom, Mukom i Nepravdom
da kriva sam i da priznajem krivicu!

Kriva sam što sam neko
a ne niko i netko
Kriva sam što u doba
opšteg Srbobrsta
idem u pravoslavnu crkvu
doduše, poretko
i što se krstim ovako
s tri prsta!

Kriva sam što jesam
a treba da nisam
Kriva sam odavno
što stojim uspravno
i gledam u nebo, umesto u travu
Kriva sam što se drznuh
protiv krivde
kriva sam
što opet slavim svoju krsnu slavu!

Kriva sam što pišem i čitam
ćirilicom

Kriva sam što pevam
smejem se i psujem
(a ponekad i lajem)

Kriva sam, i priznajem
da ne znam što znam, i da znam što,
ne znam

Kriva sam i da završim
s najvećom krivicom
(pre nego što se zacenim od smeha)
Kriva sam, tvrdoglavka
što sam Pravoslavka
i Svetosavka i što ne verujem
u sveti zločin i oproštaj greha!
Kriva sam i grešna, dakle što
postojim
i kad već postojim i još drsko stojim
što bar ne priznam da ne postojim!

Ako to priznam
da sačuvam glavu
izgubiću časni krst i krsnu slavu
Ako ne priznam
crno mi se piše
ceo svet će na moju Zemlju da kidiše
Rulje bivših ljudi
lopova i golja
čopori robota i drugih monstruma
kidisanje na moje voćnjake i polja
i na moje bele kuće pored druma
oko kojih, kao najlepše odive
cvetaju trešnje, jabuke i šljive (...)

Moja ružna slika
ozarena lika
koju umnožavate u večeri i jutra
to je slika vaše svesti i podsvesti
To nisam ja, spolja
to ste vi - iznutra!
Mnogo smo važne
Zemljo moja mila
Ja i Moje sestre
Istina i Pravda
čim se na nas digla ovolika sila
čim su na nas zinule krivda
i nepravda

Šta će ovde džihadlije
krstaši
ameri
koji Mi čerece sinove i kćeri
Mora da su čule belosvetske bande
da imamo zlatna Srca
pa ih vade
da ih presade u sopstvene grudi
ne bi li i oni tako bili ljudi (...)

Ja se ne plašim smrti crne duge
već ropskog života i bolesti duge
Smrt je česta pojava medj nama Srbima
kao što su proleće
leto
jesen
zima
I nije strašnija
pogotovo danju
od suše
poplave
zemljotresa
mraza
kad je čovek sretne na svome imanju
okadjene duše i svetla obraza

Zlonamernici
siti i maniti
sve mi zabraniste u rodjenoj kući
al ne može mi niko zabraniti
da pevam i da se smejem, umirući
A to se vama više ne dogadja
ni kad svadbujete
ni kad, vam se radja!

Poštedite me koca i konopca
i razapnite me na vrhu planina
kao vaši praoci što su mog praoca
Isusa Hrista Nazarećanina

Ja ću da gledam
a vi zažmurite
Inače će vam se oči rasprsnuti
od sjaja mog lica
Samo požurite
Što me pre razapnete
pre ću vaskrsnuti!

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 07:50

BALKANAC

Ne stidim se što sam-
kako vi velite-
varvarin sa Balkana
tla prljavštine i bure.
Čucete sad
i kod nas ima neke
vama nepoznate kulture.

Vi prvo ispitujete i sumnjate
daleki ste i od rodjenih sinova,
za trpezu svoju ne posadite
svakog tudjina.
Vi možete da pijete
a da svakom ne pružite
čase vina.

A kod nas su još običaji grubi
mi pustamo svakog pod svoje sleme,
kod nas se još i s namernikom ljubi,
kod nas se podvizi zbog gostoljublja čine,
kod nas svaki čovjek ima
čitavo pleme
prijatelja i rodbine.

Vi,doista,imate
nekoliko miliona Hristovih kipova
na svakog čovjeka po jednoga
imaju ga drumovi i polja,apsane i škole,
a kod nas,kad ljudi veruju u Boga
u sebi ga nose
i tiho mu se
skoro u snu,mole.

Vi,istina,za svaki kut života
imate sprava i mašina,
sve ste sracčunali i sve znate
izumi vaši su za divljenje,
a mi josš imamo starinske alate,
ali sve je kod nas još zdravo
i prirodno ko glina
i umiranje,i radjanj,i življenje.

Vi imate čitave zbirke
pravila i nauka o slobodi
o svemu se kod vas piše i pripoveda
ali mi po nepisanim zakonima
slobodno zivimo
i nekog prirodnog drđimo se reda
slično ognju,vetru i vodi.

Kod vas je zbilja sve tačno propisano
kako se jede,govori i oblači,
a mi kad govorimo,vičemo
i mašemo rukama
i čorbu glasno srčemo
i u rukavicama smo
obuću nosimo od svinjske kože,
puno je kod nas seljačkih navika i stvari
i kraljevski preci naši
doista su bili govedari.

Narod nas,zbilja,u gnevu može da kolje
ruši i pali,
ali mi nismo oni što smiljeno tlače
mi ne smatramo da je svet celi naše polje
mi ne bismo podneli
ni urodjenik prašumski da zbog nas place.

Duša je naša prostrana
iako smo brojem mali.

Desanka Maksimovic

Proletnje pesme

Osećam večeras, dok posmatram laste
i pupoljke rane,
kako srce moje polagano raste
k'o vidik u lepe, nasmejane dane;

kako s mladim biljem postaje sve veće
i lako k'o krilo,
i kako mu celo jedno nebo sreće
i pakao bola ne bi dosta bilo;

kako čezne za svim sto bi zivot mog'o
lepog da mu dade,
i da mu ničega ne bi bilo mnogo:
tako su mu velike čežnje mu i nade.

Osecam, da dosad sve je bilo šala
moga srca vrela;
da jošnikom nisam ljubav svoju dala
koliko bih mogla i koliko htela;

Da ima u meni cela nežna plima
reči nerečeni',
da bih srce mogla poklanjati svima
i da opet mnogo ostane ga meni.

Desanka Maksimović

Nejasna pesma

Hvala ti za ovaj čas bola prepun.
Pored mene usamljen cvet bele krune
i ulazi tiho u nebo mesec nepun.
O, ne treba sklopiti oči suza pune
kad mesec izlazi.

Sići treba na livade i put,
gde tišina leči bistra preko bilja
i spava mesečine široki skut,
pa zalutati u noći, bez cilja,
kao u snovima.

Jer večno je samo ono što je večno:
meseca i srca uzrok polazni.
i, ma koliko bilo protivrečno,
voleti treba što su polazni
lepote časovi,

što sa radošću bol dolazi,
što sa zaboravom se ne moče boriti.
Voleti treba što sve prolazi.
O, nikada ništa nemoj zboriti
kad mesec izlazi.

Desanka Maksimović

KLETVA I MOLITVA

Boze,sto nebesne pozare spustas u zetve
i sejes strah u srca zlu podana,
molim Ti se od dana do dana:
uslisi moje milostive kletve
za onog koji me voljase srca odana.

Ucini da toplinom moga glasa
odjekne vetar kad oko prozora mu zbori.
Povrati u njegovu dusu neznost blagu,
da,kada seva dize se iz klasa,
njegovo srce za mnom zazubori.

Ucini da oblaci, kada minu mu nad domom,
moje blage poprimaju kretnje.
Usadi u njegovu dusu sveti strah,
da, kada okolne sume odjeknu gromom,
zacuje u njemu mocni glas Tvoje pretnje.

Ucini da jednom, kad u noc se probudi,
sjaj mesecev da ga sa neba pobudi
da skrusen dodje do mene.
Osveta moja bice meka,
jer srce moje ga ceka
i danju i nocu bez promene.

Desanka Maksimović

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 08:34

Carl Sandburg

Otišla

Svi su voleli Čik Lorimer u našem gradu.
Nadaleko i naširoko
Voleli su je svi.
Jer svi mi volimo neobuzdano devojče
Zaneto svojim snovima.
Niko ne zna kud je Čik Lorimer otišla
Niko ne zna zašto je spakovala svoj kofer
nekoliko starudija
I otišla,
Otišla sa svojom isturenom bradicom
I svojom mekom kosom koja je
bezbrižno lepršala
pod širokim šeširom,
Plesačica, pevačica, nasmejana strasna ljubavnica.

Da li je dest ljudi ili stotinu njih jurilo za njom?
Da li je njih pet ili pedeset ostalo slomljena srca?
Svi su voleli Čik Lorimer.
A niko ne zna kud je otišla.

Carl Sandburg

Postoji mesto gde ljubav počinje

Postoji mesto gde ljubav počinje
i mesto gde ljubav prestaje.

Postoji dodir dve ruke
koji se opire svim rečnicima.

Postoji pogled što bukti ko veliko vilejemsko ognjište
il mala acetilenska lampa zelenog sjaja.

Postoje jednostavna i bezbrižna tepanja
čudesna ko velika okuka Misisipija.

Ruke, oči, tepanja
- pomoću njih se ljubav bori i gradi.

Postoje cipele koje ljubav nosi
i njen je dolazak tajna.
Postoji upozorenje koje ljubav šalje
i cena njegova zna se mnogo docnije.

Postoje tumačenja ljubavi na svim jezicima
i nije nađeno ni jedno mudrije od ovog:

Postoji mesto gde ljubav počinje i mesto
gde ljubav prestaje - a ljubav ne traži ništa.

Carl Sandburg

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 08:37

NEMOJ LIKOVATI

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.

SNJEŽNO POLJE

Snježno polje, bijele mjesečine sjaj,
mrtvački je pokrov prekrio moj kraj.
Po šumama breze sada plaču, znam.
Ko li je tu umro? Da nisam ja sam?

DO VIĐENJA, DRAGI, DO VIĐENJA

Do viđenja, dragi, do viđenja;
ti mi, prijatelju, jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Do viđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije --
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al ni živjeti baš nije novije.

HALJINA MODRA

Haljina modra i plave oči,
Lagao sam dragoj jedne noći.

Draga me pitala:" Mećava vije?
Spremit ću postelju, peć da se grije."

Odgovorih dragoj: "Netko sa visine
cvjetovima bijelim prekriva daljine.

Postelju spremi, peć da se grije,
bez tebe u srcu mećava vije."

PISMO MAJCI

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Jesenjin

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 27 Jun 2008, 08:45

Ljubav i bol, Tamničareva pesma - Žak Prever

Kuda lepi tamničaru
Sa tim ključem poprskanim krvlju
Idem da oslobodim onu koju volim
Ako još ima vremena
A nju sam zatvorio
I nežno i svirepo
Na najskrovitijem mestu svojih želja
Na najdubljem mestu svojih nemira
U laži budućnosti
U gluposti zaklinjanja
Hoću da je oslobodim
Jer hoću da je slobodna
Po cenu i da me zaboravi
Po cenu i da ode
Pa čak i da se vrati
I da me još voli
Ili da zavoli drugog
A ako joj se taj dopadne
Pa ona ode
I ja ostanem sam
Sačuvaću samo
Na svojim dlanovima
Do poslednjeg daha
Blagost njenih dojki izvajanih ljubavlju

Obletao je oko mene

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
Kao što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio teško
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kad me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on.

Staro vino

Narandža na stolu
Tvoja haljina na podu
A ti u mojoj postelji
Blagi poklon trenutka
Svežina noći
Toplota moga života.

Prever

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Uto 22 Jul 2008, 10:26

U tu suru letnju večer,
Gde se kuća naherila,
Čezne za tobom i vetar,
Crnooka, moja mila!

Kojom stepom lutaš kasno,
Čekaš zvezdu u pohode,
Ne dočekav, grliš strasno
Pruća ive pored vode?

Voleo, pa ostavio,
Znam - uzeo što je hteo,
Ostavio, vesla skrio
I, bez pesme, iščileo...

Jesi l dugo pesme spokoj
Još čekala s rečnog kala,
Kojoj reci preširokoj
Olujnu si dušu dala?

Aleksandar Blok

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Sre 23 Jul 2008, 10:01

Rade Serbedzija i Miroslav Tadic

- Imam pjesmu za tebe

Imam pjesmu za tebe
godinama ceka ta
i strpljivo namigne
sa dalekih obala.
U njoj vrani konji svi
sto su davno zbrisali
jednom lica poznata
ne pamtim ih vise ja.
Imam pjesmu za tebe
sama sebe pisala
od Silbe do Santa-Monike
mora se nadisala.
U njoj miris proslih ljeta
sjaj i beda trosnog svjeta
u njoj boja ljepih dana
pada preko nasih rana.
Imam pjesmu za tebe
da te malo razgali
nece prognat tuge te
al ce da ih ublazi.
I na tren ce vrjeme stati
i na casak cemo znati
gdje se tajna skrivala
gdje je sreca ostala.
Imam pjesmu za tebe
poslje cu je svirati
nek se ona omakne
kad sjecanje provali.
Kao nekad ti i ja
tamburasi za nama
pod prozore dragih zena
ulicama uspomena
Imam pjesmu za tebe
prava je i jedina
vozi znane puteve
bez granica carina
rijetke minute toci
radost srcu smjeh za oci
u njoj jos smo djeca mi
jos nas nisu slomili
Kao nekad ti i ja
tamburasi za nama
pod prozore dragih zena
ulicama uspomena.
Imam pjesmu za tebe..

Naslov: Malo istočnjačke predivne poezije Pon 28 Jul 2008, 08:46

Vu-Hao
7.vek

Suze

Visoko, nad gorom, čun Mesečev plovi. Ja sam sama; pogasila sam svetiljke.
Mrtvi izvori se uskomešali u meni i plačem.
Plačem, jer ste daleko i nikada, nećete čuti da plačem

I to je, znači sve?
A računasmo,
nas dvoje,
na hiljadu godina.

Jakamochi (umro 785.)
(Napisano kada je umrla pesnikova supruga)

"Tri godine mislio je na nju,
pet godina cheznuo je za njom
– samo mu je jedne noci bila u naruchju."

Snovi, čujte, snovi!
Ne sjedinjujte me
s čovekom koga volim –
Jer kad se probudim
Tako sam usamljena."

(anonimna japanska pesnikinja iz X veka

)

Urednik Broj poruka : 692 Datum upisa : 08.04.2008

Rabindranat Tagore - Čeznem da ti kažem najdublje reči

Čeznem da ti kažem najdublje reči koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti to učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije reči sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim nemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti to učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju čine da je moj bol večito svež.

Urednik Broj poruka : 692 Datum upisa : 08.04.2008

Posle ljubavi

Važno je možda i to da znamo:
čovek je željen tek ako želi
i ako sebe celoga damo
- tek tada možemo i biti celi.

Saznaćemo - tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo
moći će neko i nas da sretne.

Miroslav Antic

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Uto 29 Jul 2008, 07:49

Emili Dikinson

Da dolaziš mi ti u jesen
Odmahnula bih leto rukom
Uz poluosmeh, poluprezir,
Kao što se to čini s muhom.

Da znam, za godinu ćeš doći,
Svaki bi mesec klupko bio,
U svojoj smotanoj fioci,
da čeka dok se zbude bio.

Ako te samo stoleća preče,
Ja bih ih pomoću prstiju
Brojala sve dok prsti
Ne otpadnu u Tasmaniju.

Da znam, kad ovaj život prođe
Da tvoj i moj će život biti,
Zbacila bih ga kao koru,
Da večnost mogu okusiti.

No sad, kad mi se dužina krila
Vremena nejasno ukazuje,
To podbada me, ko utvarna pčela
Što žaoku ne iskazuje

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Uto 29 Jul 2008, 07:54

AKO SE NIKADA NISMO...

Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kisa u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek
ako se nikad nismo voljeli
onda je cudno to zbivanje zivota
u magli i sjenama dana prevarenih
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojis
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim ocima
stisaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo zivjeli
jedino ljubav moze znaciti

Sta ce ti ta jedina suza?

Sto ce ta jedina suza?
Samo mi pogled smeta.
U mom je ostala oku
Od starijih, proslih ljeta.

Mnoge su sestrice sjajne
Sve joj zginule redom;
Zginule su noc i vjetar
S veseljem mojim i bijedom.

Zginuse kao i magla
I plave zvjezdice tako
Uz koje sam radosno pjevo,
Uz koje sam jadovno plako.

I ljubav, ah tako moju
Vjetar je sobom uzo!
Pa daj se i ti rasplini
Stara, samotna suzo!

Heinich Rillke

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Sre 30 Jul 2008, 07:29

Žeđ

Ostadoh te željan jednog letnjeg dana
O, srebrna vodo iz tudjega vrela.
To je bilo davno.
Svaka mi je staza danas obasjana
Suncem i lepotom.
Sreća me je srela.
Iz stotinu vrela zedj moja sad pije.
Al' mira ne nadjoh nigde, jer me nikad
Vatra prve žedji ostavila nije.

Ivo Andrić

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Čet 31 Jul 2008, 09:49

Sve dok si strasna i bludna,
ma luda gadna i cudna,
sa telom starim i sedim,
il' pupovima zavejanim
belim:
ja te grlim osmehom bledim
i branim.

Ja te zalim
ruke mi drhte, k'o suve grane,
sa kojih neko jabuke pobra.
Ja ih pruzam
klecajuci ulicama malim
tebi,prosla u svili il' krpi
za san si dobra.

Samo kad me proslosti secas,
i nesto novo i bolje obecas,rajske mi tajne nepoznate kazes:
da hoces k'o sestra bratu
da mi pomazes....

Na mom se licu sve ugasi,
i djavo se javi u jednoj grimasi,
sto se smeje i gadi.

Milos Crnjanski,Samotja

--------------------------------------------------------------------------------

ROPSTVO
Žena sam…
Moja ispovjest prastara i tužna
drhtala je neizgovorena
pred nepomičnom savješću planina.
Ostanite bezazleni
dok pjevam ovu himnu istinitu
o robinji i ženi i orlu
koji je uzletio u modrine.
Ljubila sam najljepše mladiće
u ovoj dolini i u svim dolinama
kojima protiču nečujne rijeke bezbrižnosti.
Da znate kako sam ih ljubila
vi bi plakali. Da znate kako sam bdjela uz njih
vi nikad ne bi spavali spokojno
pokraj žene ili pokraj šume
ni pokraj ognja skitnica.
Ljubila sam ih kao istrazivač predio neznani
u koji se zaputi, ni od koga praćen.
Nema močvare koju ne pregazih
ni stabla pred kojim ne klonuh
ni brda put kojeg ne dizah oči
tražeći spas.
Ljubav je bila jača od mene.
Moje tijelo je strepilo.
Dodirujući sreću, cestu otkritu
koja izmiče u nedogled.
O, vi koji trošite suze
za svaki rastanak, za svaki cvijet
za svaki krug koji nestaje na vodi,
vi, koje bedra svoja čuvate za najveću bol
i ostajete ponižene pred sudbinom;
Pomozite mi da izreknem ništavilo našeg sjaja
prašinu ljepote koja nas zasipa.
Breme ljubavi pod kojim smo se slomile
noseći ga predano, kao da nosimo neotklonivi plod
svoje crne utrobe. Kao da nosimo
zapaljenu buktinju života.
Ja nisam ništa mudrija od vas.
Moj put isti je kao put vodonoše
koji ne može izbjeći strminu izvora
i počinkom ne umanjuje jaram svoj.
Gledajte moja ramena.
Ožiljci na njima isti su kao i vaši.
I bore oko mojih usana
gorke su od godina strpljenja
i od pelina šutnje.
Ne zatvarajte prozore,djevojke !
Ovo je i vaš glas, ovaj glas
preplašene noći što je prezrela
svoje ropstvo, i hoće da postane orao.
Izađite na ulice, i vidjet ćete
kako klečim na svakom pragu
na kojem je klečala Žena.
Nijedna od vas nije bila
tako pokorna kao ja.
I nijedna od vas nije tako prkosno
i gnjevno uspravila svoje lice,
i pogledala nad vrhove smreka
gdje su orlovi
i gdje je Ljubav.
O, šta je meni da izgubim jedno krilo, jednu zjenu,
šta mi je da pregorim nekoliko proljeća
nekoliko izvora, i žetve najljepše
koje se neće vratiti nikada !
Šta je meni da prebolim travu
svog djetinjstva i grad svoje mladosti.
Bila sam odana miru ljubavi.
I plakala sam kada bi vjetar
zatresao njene krošnje u nevrijeme.
Ljubav je bila jača od mene,
A muškarac je bio hram
s pročeljem zlatnim od mojih sanja
na stupovima moje smjernosti.
Dok je spavao, na prstima sam silazila
pred prag, i legla na kamen
pokrivši se mokrim zvjezdama.
A kad je ustajao, žalila sam njegove ruke
jednako umorne kad stišću hljeb
i kad noše oružje i stjegove.
Govorila sam da moju mladost
još nije dodirnula noć.
I skrivah suze da bi mi vjerovao.
I kad su prepoznali u mojim očima osmijeh
kojim žena sebe dariva zauvijek
onome s kim će podijeliti tajnu,
oni su odvrnuli svoje lice od mene
i gledali su nekuda u daljinu
ljubomorni na slobodu
visoko raskriljenih ptica,
što su odabrale pustoću vidika
i odrekle se ljupke doline
koje se oni nisu mogli odreći.
I grlili su me odsutno
i mrzovoljno. I svlačili me
kao krivca, ne kao ženu.
I te noge su me gazile,
te ruke su me bičevale,
ta usta narugala su se cjelovima.
Ali ja sam se smiješila i dalje
postojano i bezazleno.
Ja sam ih ljubila.
Govorila sam da su dobri i mudri
i skrivala suze, da bi mi vjerovali.
Zatim su me milovali
kao što kraljevi miluju robinju najdražu.
A ja sam u njihovim rukama osjećala
usplamtjeli žar bića. I u njihovu glasu
zavijanje vukova u divljini.
Tako mi mladosti moje, evo, imam svjedoke,
prah ove ceste i ovaj zdenac
kome zazvah vodu duboku.
Kad ih pogledah, to bjehu vukovi.
To bješe zaista divljina i noć,
a ja tek plijen, pred pećinu domamljen
u brlog pohotnika, pred noge osvajača.
A oni su i dalje gledali spokojno
u neku zlatnu mrlju neba, koja se dizala uvis,
i za koju mislim da bijaše orao
što je kružio nad dolinama.
I kad su već sasvim vjerovali
u moju blizinu i moju postojanost,
ja sam pogledala onamo kud su gledali oni
u daljine modre i raskopane, u visine
put kojih se vinuše najsmjeliji.
I poželjeh da sam ja ta zlatna ptica,
raskriljeni orao nasred neba.
Tada stadoh da se smijem.
Otvarala sam vrata široka i smijala se, smijala
mimo trave i plastova pšenice,
do crne vjetrometne zemlje
kojom su mi snagu opasali.
I smijeh moj se budio u zoru
i prosipao do prvih zvijezda.
A onda sam zaspala umorna
kao od hoda kroz planinu.
Čudila sam se tom putniku podmuklom
koji je zaustavio konja
pod ovim brdom, na ovom pjesku.
I traži noćište na pragu žene.
I želi da mu pjevam uspavanku
ja, koja ću prezreti nježnost
da bih dosegla svoju istinu.
Ja, koja svoju sutrašnju čežnju
već čitam u lijetu ptice izgubljene.
I odvrnula sam svoje lice
da želju na njegovu licu ne vidim.
I prestala se smijati.
I krišom plačući odoh. Odoh posve sigurno.
Odoh na put žalosni da budem pjevač lutanja.
Ja više ne tražim. I ne vjerujem…
Ne vjerujem u vrlinu gospodara.
Pamtim kako ruke bičevi postaju,
i kako je zagrljaj muškarca strašan
kada se odmaraju osvajači
i kad se u njihovu zahvalnu glasu
opet čuje zavijanje vukova.
Zato, mladići iz moje doline,
ne vjerujte mi kad ležim pored vas u travi
krotka i pokorna kao srna.
Ni kad vas napajam i tetošim,
ni kada ištem vašu vjernost
u zamjenu za proljetni oblak u visini,
za oluje mog promjenljivog srca.
Jer, jao onom ko mi povjeruje
i ko dovede svoje stado
pred moj šator, da ga othranim!
Ja ću ga napustiti
u čas kad tama obavija polja.
Uspravit ću svoje lice
i stresti cvijeće kojim ste me okitili.
I drhtat ću, jer je stablo u daljini
velišanstveno, a vaša ljubav ništavna.
I vaši ognjevi pred ognjem zore
kržljavi i turobni.
Idite svojim putem, zaljubljeni!
Moja svirka nije za vaše uho!
Ljubav je bila jača od mene.
Ali pjesma postade orao
i napušta svoju dolinu.
Put modrih gora lete orlovi
i ne okreću se.
To je ispovjest žene i robinje.
Himna ponižene ljubavi.
To je pjesma o mojoj istini
što je istina ostavljenih…

Lenka

Otkako Lenka ostavi
koshula tenka lenena
nedovezena na razboj
i na nalomi otide
tutun da redi v monopol
liceto i se izmeni
ve|i padnaa nadolu
i usti svijaa koravo.

Ne beshe Lenka rodena
za tia pusti tutuni!
Tutuni-zholti otrovi
za gradi-kitki rozovi.

Prva godina pomina
grutka vo srceto i legna,
vtora godina namina
bolest ja v gradi iskina.
Treta godina zemjata
na Lenka pokri snagata.

I nokje koga mesechko
grob i so svila vieshe
vetrichok tiho nad nea
zhalna i taga reeshe:
"Zoshto mi, zoshto ostana
koshula nedotkaena?
Koshula beshe darovna ..."

Kosta Racin

Aleksandar Blok

U tu suru letnju večer,
Gde se kuća naherila,
Čezne za tobom i vetar,
Crnooka, moja mila!

Kojom stepom lutaš kasno,
Čekaš zvezdu u pohode,
Ne dočekav, grliš strasno
Pruća ive pored vode?

Voleo, pa ostavio,
Znam - uzeo što je hteo,
Ostavio, vesla skrio
I, bez pesme, iščileo...

Jesi l dugo pesme spokoj
Još čekala s rečnog kala,
Kojoj reci preširokoj
Olujnu si dušu dala?

Aleksandar Blok

DA LI ĆE ME NEKAD TVOJE RUKE PREPOZNATI

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kada u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kada me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
na sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubav u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir mog dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dvije ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima

Željko Krznarić

“Na postelji svojoj nocu
trazih onoga koga ljubi dusa moja,
trazih ga, ali ga ne nadjoh.
Sada cu ustati, pa idem po gradu ,
po trgovima i po ulicama
trazicu onoga koga ljubi dusa moja.
Trazih ga , ali ga ne nadjoh.
Nadjose me strazari, koji obilaze po gradu.
Vidjeste li onoga koga ljubi dusa moja?
Malo ih zaminuh, i nadjoh onoga
koga ljubi dusa moja; i uhvatih ga,
i necu ga pustiti dokle ga ne odvedem
u kucu matere svoje
i u loznicu roditeljke svoje.
Zaklinjem vas, kceri Jerusalimske,
srnama i kosutama poljskim,
ne budite ljubavi moje,
ne budite je, dok joj ne bude volja.”

Pesma nad pesmama

Marija

Sve sam znao što je bilo oko Marije
Najtanji hlad u podne,
Njen vrt i šum vratnica
Znao sam u koji sat će doći
I koja je i kada na
Grani zapevala ptica.
I kad je tužna po koraku sam poznao
I kad je tužna i kad je najveselija
I srca sve zaljubljena
Da nekog voli Marija.
Sve sam znao šta je bilo oko Marije
I plakao sam jednom kad je ona plakala
I dugo bih posle
Kad bi ona otišla.
Stajao sam na mestu na kome je ona stajala.
Ko zna gde je sada moja Marija?
Ima jedna livada zelena i potok,
U potoku se možda ogleda.
Ko zna gde je Marija?
Raskršće seosko, noć šumi leska,
Stoji bela od meseca i zvezda
Marija kad bi znala noć moju bez zvezda
Da li bi bar jednu suzu pustila
Bar jednu suzu Marija?

Branko Radičević

Fernando Pessoa - Lidiji

ODA

Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
(Držimo se za ruke)
Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
dalje od bogova.
Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
No treba znati prolaziti sasvim spokojno
i bez velikih uzbuđenja.
Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
bez zavisti koja previše uznemirava oči,
bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
i uvijek će odlaziti prema moru.
Volimo se spokojno, misleći da možemo,
ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
i da gledamo kako rijeka teče.
Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
nevini pogani propadanja.
Bar ćeš ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
niti bijasmo drugo osim djeca.
I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
neću morati da patim kad te se budem sjećao.
Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
tužna paganko s cvijećem u krilu.

Valcer kiše

Žureć pred kišom,
pod krošnje lipe
u hitnji smo na časak stali.

Nad nama su se
kroz cvjetno lišće
oblaci bijeli okretali.

Zadihani,
osmjehnusmo se.
Lipa je mrijela.

Srce se čulo
u svakom kutu
naših tijela.

Možda sam mogao
u tom trenutku
ljubavi nešto zauvijek reći,

al valcer poče...

I ljetna kiša
dodirnu u grlu
drhtave riječi.

Enes Kiščević

Na buri

Svu večer na pustom bregu
neko stoji.
Pusti me, majko, da vidim
da li je čovek ili bor.
Pusti me da vidim ko to
svu večer gleda
u nas beli, skromni dvor.
Pusti me, majko, neće me
umoriti hod,
breg je blizu našeg doma.
O, ja osećam da mi je rod
taj čovek ili bor
što svu večer blizu groma
stoji i gleda u naš dvor.

Vidiš li oblak crn,
ogroman, zlokoban brod
nad njim plovi
i smrt nosi?
O, majko, idi,
ti ga bar zovi
neka se skloni u naš dom
taj čovek ili bor
što svu večer stoji i gleda
u naš beli skromni dvor.

Na pustom bregu on je sam
kao dete kad ruke skrsti
nad bolom nekim prvi put.
Pusti me da tanki moji prsti
meta budu burama zlim.
Pusti me, pusti, dobra majko,
tako je potmuo
i zao oblak
što vitla nad njim.

Desanka Maksimović

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 05 Sep 2008, 17:00

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me, i ja cu doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.

Čekaj me, i ja cu sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaže tko me čekao nije
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat će mo kako
preživjeh vatru kletu -
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svetu...

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pet 05 Sep 2008, 17:32

Pero Zubac - Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.

Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Sre 10 Sep 2008, 12:17

U nama su samo oči žive

Nismo mi to
Što naša tijela hoće,
I što se sada
U jednom grču lome,
Mi ljubavi smo
Samo dvije samoće
U životu ovom providnome.

Ko oka dva
Što zajedno gledaju,
A jedno drugo
Nikada ne vide.
Ko oka dva
Što sjaj prelijevaju,
I plaču,
I snivaju
Stvari posve vidne.

Kiščević

Naslov: Re: OBELISK DUŠE Pon 15 Sep 2008, 08:41

DAH DUGE

Kistom svog srca na platno moje duse nanosis paletu
i plavom bojom oslikavs beskrajni oblik dubina,
sanjaris i u sebi me smirenjem svoga bica stapas,
neustrasiva plava ptico u beskonacnost sna dolazis.

Ljudskom zelenom bojom umirujes nemir mojih voda,
s njom, obnavljas i cistis uzdrhtale prozirne valove,
kao rajske biljke donosis proplanku rascvjetali mir,
uspinjes u slavlje moj zivot osvjezavajucom snagom nade.

Zacet u tvojoj bjelini, otkrivam milost svih osjecaja,
iznosis me preobrazenim smislom horizontima dana,
istokom moje duse budis sjaj sunca vrhom razuma,
auerolom ponovnog radjanja kusas krilom prepelice.

Zemlja ti je dom, smedja i topla, cvrsta poput majke,
imas savrsenstvo brazde i plodnost nepreglednih njiva,
izvoristem zivota iz njih izlazis i nudis odricanjem tuge,
pa me zoves i prihvacas u njedra predivnih uzvisina.

Tu me znansvenoscu crvene vatre osvajas i primas u sebe,
strascu vjetrova prislanjas uz besmrtnost iskrene srece,
kao suncevu zraku izdvajas medju svoja rumena bedra,
da tvojim toplim rumenilom uzivam i plovim zauvijek.

Ti si dah duge, pocetak svjetlosti i glasnik mog obnavljanja,
ti si vitki most izmedju zemlje moga srca i neba moje duse,
tvoje se jake boje okvirom mog bica njezno i toplo razljevaju,
i ja se vjecno prepustam njihovom velicanstvenom skladu.

Misao o tebi

Imam misao o tebi i nosim je na dlanu.
U svakoj njenoj kapi tvoja kosa sjaji.
Imam poljubce mjesecine za tebe,
Svaka njena zraka moj je dodir u tebi.
Tvoje meko tijelo imam u sebi
i nad nebom tvoje bistre oci imam,
a za ceste setnje sto ih ispod duge nosim
u vjecnom trajanju poljubaca te imam.

Znam da se jasan miris tobom prostire
i postelju nasu u mlade noci pretvara.
Poredane uzdahe na usnama imam,
i zajedno s njima cekam obrise tvojih,
jer me ljubavnim danima dozivas,
trcis i grlis suncem svog pogleda.
Volim te jer moj osmjeh u sebi cuvas
i ponosno u sebi snivam, gdje te imam.

Trebam te, jer moje strahove rastjerujes
i carstvom mog nemirnog bica ustrajavas.
Zudim za tobom i zudnjom prekrivam obraze,
vrhom tvoji grudi dolazim i u njih uranjam,
prstima te stizem u sjeni predivnog poprsja
i pucinom tvoje puti razvlacim svoja milovanja.
Imam te i pod gorjem i u utocistu valova,
svugdje te imam i u svemu nalazim.

Predivna moja ljubavi imam te jos i vise,
jer me tvoja ljubav obuzla, pa me ima,
imam to blazenstvo u kojem tebi pripadam.
Ljubavi moja jedina, ljubim te jos jace
i poljupcima u sebi zauvijek te zelim imati,
imati i cuvati i u njeznim uzdasima nositi,
s tobom po nebeskom plavetnilu ljubav voditi
i u tom zvjezdanom beskraju u tebi uzivati

Uzimam ove rijeci sa tanjura, iz sobe, sa setnji,
pogleda u Dravu,obicnog svakodnevnog razmisljanja,
razgovora u sobi, prelazaka ceste, voznje u tramvajem,
izmisljenih polazaka k tebi, odgovora samom sebi,
uzimam ih i nudim u predvecerje, zauvijek,
po kisi, na suncu,u jesen i hladnoj samoci.

Donosim ti i ovaj put na elektronskom papiru sebe,
da me mozes takvog dodirivati i milovati pogledom,
ili ugsiti i sjesti u auto i jednostavno otici,
mozda i zaspati u svijetlu mojih slova,
prebrisati ih i potraziti na karti zvjezdanih snova
i prelistati u sjecanjima svih nasih susreta.

Volio bih da sam ih donio sa sobom u laticama ruze,
ostavio ih u tvojoj ruci i usnama potekao,
ispod krosnji hrasta zagrlio, glasom unio,
volio bih sve to i jos vise, nebeske oci da to vide
i da mirisom jesenje kise umiju nasa lica,
volio bih, ali istjecem ustrajalim vremenom i krivnom cekanja.

Ne mogu se od bezbrojni naleta boli povuci u rijeci
i ne smijem u beskrajnoj tisini pomisliti kako si daleko,
jer ne zelim osjecajima prepustiti da mi nedostajes,
moram opstati snagom slatkih uzdaha i godina sto dolaze,
ostati tu gdje jesam i navikama podrediti mir,
izvuci srce i prestati kucati, dok me ponovo ne dotaknes.

Moram i hocu, priznajem ovako sam izlozen promjenama,
pomalo izgubljena razuma i podredjen svjetovnim nazorima,
neprihvacen i sutljiv i samo s jednim razlogom disem,
istina, onako kako osjecam ne mogu, vec s naporom
i ako se sirim svim horizontima beskrajne maste,
u meni ravnica jos uvijek smiruje nemirne brazde.

Idem, jer ti ces sa svakom rijeci sada malo sjesti ,
pokrenuti uspomene, pogledati na sat i polako razmisljati,
zasutjeti i pokazati osmijeh, zapaliti cigaretu,
izvuci se iz tjeskobnog polozaja usamljenosti,
izabrati vrijeme i krenuti mislima prema prohladnoj noci,
da u njoj zajedno samnom osjetis, smirenje mjesecine.

Zal Kopp

HORHE LUIS BORHES

ODSUTNOST

Između mene i ljubavi moje
treba da se podigne trista noći,
kao trista zidova moći
i tada će more postati
magija jedna između nas.
I ničega neće biti, sem uspomena.
O, večeri, što za patnju zaslužne ste!
Noći nadanja da gledam te,
polja puta moga, nebeski svod,
što ga vidim i gubim.
Konačna, kao mramor,
odsutnost tvoja,
rastužiće i večeri druge.

AKO ME NIKADA NE POZOVEŠ (R. Tagore)

Kad mojih stopala više ne bude
u prašini puta ovoga,
i skela bude redovno plovila bez mene,
kad budem kupio i prodao
poslednji put,
i mojim odlascima na pijacu u zoru
i povratcima kući u suton
bude došao kraj,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Kada prah bude prekrio
strune mog instrumenta,
i gušteri se
po mom dovratku budu verali,
kada vrt moj asketsko ruho odene
spreman za pustinju,
a korov zakrili vodu u mom bunaru,
šta ako me se ne budeš sećala,
ako me nikada ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Muzika neće ćutati
u flauti života,
a sati će teći
neprekidno brujeći.
Skele će biti pune,
kao danas što su,
ljudi koji žele na drugu stranu da pređu.
Goveda će pasti,
govedari će se igrati na livadama.
A šta ako me se ne budeš setila,
ako me nikad ne budeš pozvala
podižući pogled ka zvezdama.

Ali ko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imaću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i večito ću se na suncu kretati.
Šta onda ako me se ne setiš,
ako me nikad ne pozoveš
podižući pogled ka zvezdama?

Izostavi moje ime iz poklona
ako ti je ono breme,
ali sačuvaj moju pesmu.